Ne znam jeste li čuli za tu uzrečicu, koja postoji u raznim varijantama, ali je bit da kada vam se dogodi neka nezgodna situacija ili nesreća, obično slijede još dvije, pa ste onda valjda mirni za neko vrijeme.
Moram priznati da ja za to nisam čula do prije koji tjedan, ali sam se po komentarima prijatelja i poznanika uvjerila da su mnogi znali za to.
A doznali smo i mi, na vlastitoj koži.
Dakle, da krenem... priču o servisu na moru ste mogli vidjeti i na naslovnici bloga (netko me i tamo očito ureknuo sa naslovom), pa neću ponavljati.
I taman smo odradili tu svu peripetiju, kada nam je predzadnji dan na moru u našoj Novaljskoj oazi (koja zbog okolnih novogradnji sve manje sliči na oazu) dogmizala zmija u kuću. I ne znam više točno kojim povodom sam ja baš taj tren ušla iz dvorišta u kuću, pretpostavljam djevojčici po sok, ali baš sam ju ugledala dok je bila na sredini poda između kuhinje i stola za jedenje. A djevojčica koja se igrala s djecom u pješčaniku je dotrčala i htjela otrčati negdje baš u tom pravcu.
Ja sam počela vikati i zaustavila ju, a zmija se polako, a onda nekako brže (valjda preplašena mojim vriskom) odmigoljila do ruba zida i nestala.
Bila je tanka, crna (ili neka jako tamna) i ne jako velika. Meni, kao potpunom laiku po pitanju zmija je izgledala kao mlada. I ne, nisam joj vidjela oblik glave, je li imala roščiće i sl.
Na naknadne komentare kako sam trebala ovo i ono mogu samo spremno odgovoriti da sam morala vikati i da bih to ponovo učinila jer sam htjela najprije zaustaviti djevojčicu i jer sam se prepala, ali ne tako da se ukipim, već baš onako da zaurlam iz svega glasa. Toliko o tome i mojoj (ne)primjerenoj reakciji.
Zato su priliku imali dan kasnije Mr. Perfect i gospon brat, pa su je (premda su znali gdje je i da ju žele maknuti) ipak promašili i pustili da se opet sakrije negdje u kući. Jer zmiju uloviti i nije baš tako lagan zadatak.
Ali smo naučili zato puno toga o zmijama i lovu na njih.
Istu večer smo zvali 112 i molili da nas spoje sa nekom službom koja se bavi time. I vjerovali ili ne (a vjerujem da vam to i nije tako teško povjerovati) u Hrvatskoj vam ne postoji služba koja bi vas barem savjetovala, a kamoli došla i pomogla uloviti zmiju, za koju ne znamo je li otrovnica ili ne, ali po opisu može biti.
I tako nas najprije policija uredno odkanta u stilu da se moramo sami snalaziti s tim problemom kako god znamo.
Ali mi smo uporni i ne damo se tako lako, pa zovemo 112 ponovo i pitamo ima li netko drugi tko bi nam mogao barem dati neki savjet.
I spoje nas oni sa jednim od dvojice zmijoljubaca koji se time bave u čitavoj Lijepoj našoj (tako je barem on rekao) i gospodin je bio jako ljubazan i otkrio nam po njemu najbolji način da se ta zvjerčica istjera iz kuće.
Na moje pitanje hoće li zmija doći na ono toplo mlijeko koje sam ostavila na podu (informacija po sjećanju iz neke bajke Ivane Brlić Mažuranić) čovjek nije mogao vjerovati i rekao da bi to značilo kako je zmija dresirana kod nekoga u kući kao kućni ljubimac. Pa sam mlijeko brže-bolje bacila.
I evo vam recepta gospodina zmijoljupca, pa nikad se ne zna.
Nabavite u nekoj poljoprivrednoj ili možda i ovoj običnoj apoteci sumporne trake i izrežite ih na komade od nekih 10-15 centimetara, postavite tamo gdje ste zmiju vidjeli ili pretpostavčjate da bi mogla biti, zapalite trake oko tog mjesta i otvorite prozore i vrata koje negdje sa strane promatrajte... Kaže
zmijoljubac da zmiji treba dati mjesta da izađe (fina neka gospođa, možda i crveni tepih  ). I čekajte....
Pa smo mi odlučili zatvoriti sve u kući, uključujući i zmiju, brzo smo se spakirali (torbe sam prvo provjeravala sa štapom) i odlučili čekati da dođu baka i deda servis i progone zvijer.
I sad čekamo da nam jave ima li što novoga, ali za sada još ništa nismo čuli. Postoji i mogućnost da se negdje sakrila i uginula.
Ali da se vratimo na one tri nesreće s početka. Već nakon ove druge sa zmijom su nam ljudi počeli proricati i treću, a mi smo se izvlačili sa skoro, ali ipak ne i polomljenim prstom kojeg je Savršeni zaradio pri selidbi.
Ali čim smo se vratili u Beč, otkrili smo i onu treću. Naime, tjedan dana nakon našeg odlaska na odmor garaža i podrum naše nove zgrade su zbog velikog nevremena i nekog popuštanja u odvodima, poplavili i prekrili vodom (ili bolje rečeno otpadnim vodama) sve naše stvari u podrumu, kojih je zbog selidbe bilo jako puno.
Police za knjige, dječji krevetić, kompjutor, stalak za prematanje i ono meni najvažnije, moje knjige. Savršenom je bila poplavljena čitava arhiva sportske karijere sa starim sportskim novostima, izrescima i dnevnicima.
Pa smo lijepo sve počeli vaditi, nositi u stan, sušiti po stanu koji nam izgleda kao mala praonica starih novina.
Budući da je Savršeni prije puta uplatio osiguranje stana (i podruma), dobiti ćemo odštetu (valjda), a ako želimo izvući stvarnu vrijednost treba popisati knjigu po knjigu.
Tako da se bacam u arheološko-restauratorske vode.
Neke su knjige ostale čitave, kao primjerice Barbierieva kuharica koja je bila na povišenom, stara rukom pisana kuharica moje bake iz njenih školskih dana koja je bila zbog oštećenja u najlonu i Jeruzalemska Biblija.
Za nju ne znam bih li njezino preživljavanje poplave (a bila je na samom dnu i čitava u vodi) pripisala Božjem čudu ili odličnom duplom ukoričenju kojemu se i ovdje na satovima Biblije čude svi stranci koji nose svoja izdanja.
Kako bilo, valjda smo odradili sada te tri nezgode, jer istina je i da ima i gorih stvari i da ljudi izgube sve u ovim strašnim poplavama, ratovima i sl.
A da o nikakvoj nadoknadi štete ne govorim. Tako da neću dramatizirati.
Ali kao i uvijek volim malo prevrtiti sve stvari u glavi.
Pa me ovo sa zmijom navelo na razmišljanje zašto se taj naziv u prenesenom značenju koristi uglavnom za žene? Ne znam je li to zato što je to imenica ženskog roda (i zašto je baš u ženskom rodu) ili zato što su neke žene zaista otrovne poput zmija.
Naime, razlika u spolovima vjerojatno podrazumijeva i neku razliku u načinu zločestoće kod muških i ženskih osoba. Dok kod muških obično njihovu zločestoću odmah primjetimo, kod nekh žena je ona jako dobro skrivena (kao što zmija skriva noge), migolji se neprimjetno i onda ubrizga otrov kada se najmanje nadate.
A poplava me navela na razmišljanje kako bez nekih stvari možemo, premda nam se čini kao da su nam jako važne i s druge strane kako su nam ljestvice vrednovanja važnosti nekih stvari i uspomena, različite.
Najbolji dokaz za to je moja tuga zbog potopljene Biblije na njemačkom jeziku i mnogih drugih knjiga koje su mi značile, dok se Savršeni bori sa spašavanjem svojih sportskih rezultata i starim izdanjima Playboya na koje su ga sportski kolege jednu godinu pretplatili. Usput, zna li netko aktualnu cijenu hrvatskog izdanja Playboya (Ribafish, javi se  ) da znamo popisati i tu štetu katastrofalnih razmjera za svakog muškarca u srednjim tridesetima, suočenog sa prolaznošću bivših dana lude mladosti?
Ako se pitate kako smo se Savršeni i ja, toliko različiti, uspjeli sresti i zaljubiti... odgovor je... na jednom jedinom mogućem mjestu gdje nas je samo Bog mogao spojiti. Ali to je jedna druga priča.
|
