i druge laži o braku"... glasi naziv knjige koju trenutno čitam i premda se mi Hrvati volimo hvaliti kako nam je sve američko (uključujući naravno psihologiju) pretjerano, ograničeno, pa i zatupljujuće, ne mogu se oteti dojmu da u knjizi prepoznajem dosta toga što mi je ipak, ako ne skroz novo onda barem potvrda i razrada onoga što sam i sama nekako intuitivno spoznala, ali sam se često bojala naglas izgovoriti.
Jako općenito i pojednostavljeno glavna poruka knjige je da vam (samo) ljubav, ma kakva bila, nije dovoljna za kvalitetan brak. Ja bih nadodala da je ona ipak najvažnija, ali je činjenica da se ona mijenja i da nas ne uče kako da doskočimo njezinom njegovanju i na kraju krajeva njezinom ne samo preživljavanju, već i produbljenju.
A kako danas moji najbolji prijatelji i kumovi obilježavaju desetu godišnjicu braka, a nedavno je i moja blog-kolegica Pegy objavila svoje-njihovo "da", odlučila sam (jer se na kraju krajeva i nama bliži sedma obljetnica braka i deseta od kada smo zajedno) se barem na kratko osvrnuti na taj fenomen braka.
Često čujem i čitam kako je ljudima to zapravo samo jedna formalnost koja ne mora imati puno veze s ljubavi, neki okvir kojeg čovjek sklopi radi lakšeg ili sigurnijeg zajedničkog hoda i tako sve u tom stilu.
Istina je zapravo da je brak zaista dugo vremena kroz povijest i označavao nešto što samo po sebi ne podrazumijeva odmah i uzajamnu ljubav, poštivanje i sl.
Bilo je to i sredstvo za različite kalkulacije (naravno, i danas je to ponekad), ali suvremeni, ili barem onaj civilizirani svijet je naviknut da se taj pojam ipak prvenstveno veže uz ljubav, razumijevanje, odanost...
Možda se čak otišlo i malo predaleko, pa se brak počeo i idealizirati sa njegovim sklapanjem se zapravo često u (barem u srcu, ako ne i u glavi) zatvori jedno poglavlje koje je kao svršeno. Naravno, ljudi su onako formalno svjesni da to nije kraj nego jedan novi početak, ali pogledajte samo bajke koje i danas čitamo djeci. Sve završavaju time kako su se oni vjenčali, živjeli sretno i bezbrižno u ljubavi do kraja života i naravno imali tucet prekrasne dječice.
I naša djevojčica stalno priča o svom princu (često kaže kako će mi uzeti Mr. Perfecta, a ja neka si nađem nekog drugog, ali to pripisujemo još fazama odrastanja i području gospona Freuda), o sebi kao princezi koja će se udati u predivnoj haljini i roditi djecu... i naravno biti sretna.
Jasno mi je da djetetu od tri i pol godine neću pričati o problemima koji nastaju u gotovo svakom braku, pogotovo kada stigne dijete (ili više njih), o razočaranjima, o krizi srednjih godina, postporodilnjoj depresiji, teškoćama u odgoju, novčanim ili poslovnim problemima koji isto tako narušavaju sklad, ali mi se čini da ova potpuna bajkovita idealizacija u ranom djetinjstvu nije baš neko najsretnije rješenje.
Jer i ja sam živjela u bajci, premda je moja zbog nekih okolnosti bila već okrnjena. Pa čak i takvoj osakaćenoj (a možda i baš zbog toga), vjerovala sam beskrajno, bezgranično. Iskreno govoreći, jedan dio mene i danas vjeruje u nju.
Meni je isto ljubav=brak. Samo mi se malo promijenio stav o tome što je zapravo onda ona prava i istinska ljubav.
Da ste me to pitali prije točno deset godina, na dan kada su se moji prijatelji vjenčavali, znam točno što bih odgovorila. Njihova ljubav je ona prava i osjećam ju u njima. A oni ju sada samo (ovaj samo je ovdje ključna riječ)
trebaju sretno proživjeti kroz dobro i zlo.
Moje mladenačko shvaćanje ljubavi je bilo uvjetovano njezinim trajanjem. Dakle, prava ljubav je ona koja izdrži sve i ustraje u sebi, do kraja... života, i po mojem vjerovanju nastavlja se i u smrti.
Po tome bi ljubav bila na neki način stanje, a nedavno sam doznala bolnu činjenicu da ljubav nije stanje, već proces. I da se mijenja, razvija, pada, diže, gradi, ali i ruši.
I to je moj svijet idealne ljubavi na neki način uzdrmalo.
Sjećam se na vjenčanju mojih prijatelja, svi su me zezali kako sam bila ozbiljna...Sad to možda zvuči prepotentno, ali nije me u potpunosti zavela ushićenost i sreća kojoj sam se i sama veselila i sudjelovala u njoj, već sam osjećala i neki strah, strah za moje prijatelje i sve ono što ih čeka. Bila je to neka moja intuicija koju sam prepoznala i na svom vjenčanju.
Intuicija da slijedi nešto veliko, prekrasno, ali i nešto odgovorno i teško... slično kao i roditeljstvo, što mi se čini zapravo i dobrom pripremom za taj (po meni) najveći test ljubavi.
Moram reći da me i to olako shvaćanje braka kao samo nekog formalnog oblika čini nesigurnom u ishod takvog stava.
Jer meni je vjenčanje u Crkvi, pred Bogom, bilo posebno važno, ne zbog romantičnog ugođaja, ili tradicije, već zbog vjere da samo uz Božju ljubav prema nama, i mi možemo ostvariti svoju pravu i duboku nesebičnu ljubav jedan prema drugome. Da ljubav Boga prelazi na nas i tako od one smrtne i prolazne, postane trajna i neprolazna.
Moji prijatelji se nisu vjenčali U Crkvi. Ali snagu crpe iz te neke visine gdje stanuje ljubav za sve ljude. I divim se svaki puta kada se sjetim njihove dosljednosti i nepokolebljivost da stvarnost ne odrade samo formalno, bez onog sadržaja koji je vrjedniji od bilo koje forme.
A što je sadržaj? Danas... nakon deset godina. Bajke nema, stvarni život je zaposjeo vlast. Nema idealne ljubavi, nema možda niti vječne ljubavi, barem ne među ljudima...Ali postoje njezini obrisi koje vide samo oni najustrajniji i spremni na borbu, na promjenu, na rast i kidanje starih obrazaca...
Možda je to i tajna jedne ne tako pretenciozne, ali ljudskim očima gledano vječne ljubavi kojoj ipak svi težimo, ...
Sretna vam godišnjica! Puno hrabrosti, snage i Božjeg blagoslova da ustrajete na putu... putu ljubavi
Vaša Monoperajanka
|
