Prošlonedjeljno gostovanje hrvatskog branitelja Predraga Matića-Freda u emisiji Nedjeljom u dva, ostavilo me doista bez riječi. A to su zaista rijetki trenuci.
Jednostavno nisam imala ništa za reći, dodati, oduzeti. Mogla sam se samo diviti tom nevjerojatnom čovjeku.
Ipak želim napisati nekoliko svojih zapažanja.
Nedavno sam pisala o tome kako ne bih svoje dijete poticala da ide u rat, pa čak i obrambeni. Fred, kako sam kaže, pacifist koji je imao ugodan život ipak je prepoznao trenutak kada treba. Ne znam što bi Fred rekao svome sinu ako bi za dvadesetak godina opet kojim slučajem morali braniti svoju neovisnost. To je jedno pitanje koje bih mu ja postavila.
I druga okolnost koja mi se čini vrlo bitna u njegovoj priči, je činjenica da je njegova tadašnja djevojka otišla, i to koliko sam shvatila, na potpuno drugu stranu - onu s kojom smo ratovali. Naš akter je tada vjerovao da se više nikada neće vidjeti. Na neki način je jedan dio njega vjerojatno umro s njezinim odlaskom.
U takvoj situaciji vjerujem da prorade razni mehanizmi prebolit ću ja to, a jedan od njih je vjerojatno i mladenački, romantičarsko buntovni odlazak u rat. S kojim se naravno poklapa i racionalna (a Fred je sjajan spoj razuma i osjećaja) potreba da se brani domovina.
Osim obrane svoga grada, kao i mnogi završio je u srpskom logoru. I premda se puno govori o junacima Domovinskog rata i njihovim vojnim uspjesima, meni je ovo svjedočenje emocionalnog i duhovnog stanja preživljavanja u ratu, bilo nešto najzanimljivije i najupečatljivije što sam ikada čula ovako javno.
I žao mi je da se takva svjedočenja ne prakticiraju češće i više, pogotovo u medijskom prostoru, koje ja zaglušeno raznim sadržajima, po meni, sumnjive kvalitete i svjetonazora, pogotovo kada je u pitanju oblikovanje svjetonazora.
Istina je da je slušati Freda bilo bolno, ali na takvu vrstu boli uvijek pristajem. Jer je autentična i odlično argumentirana, i jer onda u takvim primjerima nazirem smisao žrtvovanja za svoju zajednicu.
Ono što me najviše oborilo je činjenica da Fred ne idealizira svoje junaštvo niti od njega radi veliku pompu. Svidjelo mi se kada je rekao (parafraziram) kako više ne bi izabrao proživljavati to što je morao, ali sada kad je već proživio, ne bi više mijenjao to iskustvo.
O PTSP-u je pričao iz pozicije otrežnjenja kada su se branitelji vratili i shvatili da su neki za vrijeme njihove borbe za domovinu, profitirali raznim nemoralnim radnjama.
Moj dojam je bio da Fred nije bio toliko iznenađen tom sveprisutnom ljudskom pojavom, koliko činjenicom da su u tome sudjelovali i visokopozicionirani ljudi u vojsci i politici.
Isto tako je zanimljivo Fredovo viđenje odlaska nekih prije pada Vukovara, kao i činjenica da se Vukovaru nije moglo ili htjelo više pomoći.
Nikoga ne osuđuje, nekima zamjera za koje smatra da su mogli pomoći svojom prisutnošću kod predaje ranjenika za koju smatra da bi bolje prošla.
Čak nije želio komentirati činjenicu da Vukovaru nije niti sa hrvatske strane poslana veća pomoć. Ali se zato bazira na ljude koji su bili tamo i koje je poznavao.
Za one koji nisu više mogli pomoći, pa su se vratili svojim obiteljima, nalazi riječi razumijevanja. Za onoga kojemu je na neki način, zbog vojno-moralne odgovornosti zamjerio, snašao je snage otvoreno mu to i rekao nakon što je sve prošlo.
I na kraju, razumijevanje praštanja i suživota kod Freda je princip po kojem, kada bi ga se svi držali, ratova ne bi više nikada niti bilo.
Jer premda je Fred branio Hrvatsku, on nije zamjerao vojnicima sa druge strane koji su ih zarobili i koji su, kako je sam rekao, bili žrtve propagande. Zamjerao je onima koji su prelazili vojničke ovlasti i zvjerski se iživljavali nad zarobljenicima.
I to nijansiranje ljudi, ne prema nacionalnosti, koliko po ljudskosti, očito je presudno i u vremenu nakon rata.
O kojem Fred isto tako priča kritički. Naravno da je teško biti otvoren prema narodu koji nas je napao. Ali generaliziranje, premda je i meni nekada teško izbjeći ga, očito nije put. I tu karakteristiku, koju neki zovu i poznatom hrvatskom naivnošću, Fred sjajno okreće u svoju ljudsku veličinu.
Koju najbolje svjedoči riječima kako je imao veliku sreću da u svom životu ipak ostane sa svojom ljubavi. Ne, nije to ovaj puta domovina... jer kako kaže Fred kojeg očito i naziv "Vukovar-grad heroj" lagano nervira jer čitav grad, njegove zgrade ne mogu biti heroji, već su to ljudi.
Obrana ognjišta ima očito smisla samo ako su ljudi u prvom planu. I to ne samo naši ljudi, nego svi koji zaslužuju taj naziv.
Fredova nekadašnja djevojka, koja je početkom rata otišla očito je zavrijedila taj naziv, bez obzira kako zvučalo njezino ime nama Hrvatima.
Danas je ona njegova supruga, s kojom ima i sina.
Fred je odabrao stranu života i ljubavi. I ne može mu nitko predbaciti da ne zna kako je to sve izgubiti... i strašno me zanima kako takvu osobu doživljavaju neki drugi sunarodnjaci kojima su puna usta nacionalnog ponosa, pogotovo u ove predizborne, pardon, izborne dane...
Pa ja uskoro sa svojom gomilicom idem obaviti svoju građansku dužnost, kao građanin Hrvatske koji u njoj ne živi.
Poslušala sam (premda više kao pokoru, nego zadovoljstvo) sve predizborne poruke.
I mogu samo reći da me nisu dojmili niti ovi koji idu dalje (čije spotove kada gledam, pitam se žive li u istoj zemlji gdje i moja familija), niti ovi koji me ne pozivaju da glasujem (premda se s time dijelom i slažem, ali dok postoji ta mogućnost treba je iskoristiti, jer će opet glasovati onda netko umjesto mene), kao niti oni koji pozivaju vođeni raznim idejama nacionalizma, humanizma, altruizma... jer nisam doživjela autentičnost.
Barem ne onu koju sam doživjela slušajući Freda. Koji me najviše i potaknuo da izađem na ove izbore.
|
