Jedan od načina da djevojčicu naviknem na hranu s puno povrća je i pribjegavanje crtićima. Tako smo uz pomoć Popaja svladali špinat i to vrlo uspješno, tako da nakon svake pojedene žlice moramo svi napipavati te strašne mišiće, koji na očigled rastu. I tko to ne vidi, stvarno ne zna vidjeti one bitne stvari i postao je rob samo onih očima dokazivih primjera.
I onda smo nedavno odgledali sjajan crtić Rattatouile o malom štakoru (ljudi, nije miš, već štakor i poanta animatora je pretpostavljam i u tome da ne bude slatki mali mišić, već omraženi štakor koji se inače hrani ostacima hrane) s nevjerojatno istančanim osjećajem za hranu, mirise, okuse i kombiniranje različitih namirnica.
I postaje uz pomoć jednog ne tako hranom zabavljenog momka, vodeći kuhar Francuske.
Pa sam prekjučer na večer našla recept na Internetu i napravila jednu od varijanti tog provansalskog vegetarijanskog jela sa mediteranskim začinima. I ostavila da odstoji do idući dan.
I jučer na večer smo u malo većem društvancu pojeli taj specijalitet sa pečenim purećim prsima i palentom iliti žgancima i salatom zvanom radić. Tu salatu moram podijeliti u dva dijela, jer za ostatak ekipe stavljam maslinovo ulje, aceto balsamico, sol i papar, a svoj dio začinim sa uljem i octom, ali stavim češnjak i malo smeđeg šećera, kako me naučila moja prijateljica pemica (valjda se tako piše - Daruvarka, porijeklom Čehinja).
I onda sam djevojčicu nagovarala da isproba taj izmikasni Rattatouile (onako sa komadima joj nije bio primamljiv) i glumili smo kritičara koji u crtiću na dodir te hrane i svojih nepca, sjećanjem i prepoznavanjem okusa, bude vraćen u djetinjstvo, vrijeme kada je jelo istog okusa pripremala njegova mama nakon što bi se vraćao doma ožalošćen nekim dječjim razočaranjem.
Pa je hrana bila ne samo jelo, već i utjeha, znak pažnje i ljubavi i sajam okusa koji bi pobuđivali razne osjećaje.
I premda bi o hrani kao sredstvu vraćanja u prošlost, mogla pisati po uzoru na Prousta još bezbroj vlastitih primjera, zadržati ću se na središnjoj misli ovog sjajno napravljenog crtića, kako za male, tako i za velike ljudove.
Naime, vlasnik tog poznatog restorana, (koji umire, ali se onda prikazuje kao duh malom štakoru), je na dugogodišnji užas velikog kritičara imao jedan prilično populistički stav oko toga tko sve može biti kuhar.
Naime, po njemu to može biti bilo tko... I to je ono što me zanima.
Primijetila sam da se ljudi vole klasificirati po tom pitanju u one koji kuhati znaju i one koji ne znaju. I moram priznati da su mi te formulacije bile uvijek upitne. Jer se zapravo nitko ne rodi sa urođenim znanjem o nečemu, već se uz volju da nešto nauči, onda to i s vremenom zna, ili ne zna.
A sa kuhanjem je tako da (uz uvjet da postoji volja) uz neki recept zaista svatko može kuhati.
Druga je stvar što se neki vole osjećati jako povlašteno po tom pitanju, jer češće imaju volje za neke stvari koje zahtijevaju malo više vremena ili kompliciranosti, dok nekima hrana nije takav bitan faktor u životu da bi odvojili toliko vremena za njezinu pripremu.
I ona fama oko dobrih, boljih ili lošijih kuhar(ic)a, zapravo bi se mogli svesti samo na volju ili ljubav prema tom poslu, a ne toliko na nečije (ne)mogućnosti ili talent.
Istina, ima nekih stvari koje ne idu zajedno sa pipremom ukusne hrane. Kao npr. ako toj pripremi ne podredite sve, već hranu podređujete tome da potrošite što više namirnica u što većoj količini (da se iskoristi) pa onda recept trpi pod vašom optimizacijom proizvoda. Ili ako vrijeme kuhanja podređujete tome da bude gotovo onda kad ste vi zamislili, a ne onda kada su namirnice pustile okus... To su neke finese koje se isto daju naučiti, ako ih čovjek želi naučiti.
Ali podjela žena (ipak češća još uvijek nego muškaraca) na one koje vole čistiti i one koje vole više kuhati, je barem u mom slučaju, bez ikakvog smisla.
Jer ja nekada ne volim ništa raditi, ali uvijek volim biti u urednom (pa onda povremeno moram počistiti, a samo ponekad uživam u tome) i volim ukusno i što zdravije jesti, pa sukladno tome i kuham da ostvarim tu svoju želju za sebe i moje ukućane.
I budući da se volim raspitivati za recepte, imam dojam da neke moje prijateljice kuharice po horoskopu to doživljavaju kao amaterske pokušaje njihove nedostižne umjetnosti. I naravno, baš kao i u crtiću kada kritičar traži malo perspektive u jelu, a konobar ga zbunjeno gleda, i ovdje se radi o perspektivi. Tako ja neki naučeni recept od svoje prijateljice znam složiti jednako ukusno, a po mojim afinitetima, i ukusnije od nje.
Ali, ona je kuharica, a ja spremačica po kući. Ne znam olakšavaju li te podjele savjest ljudima zato što se ne žele uhvatiti i nekog posla za koji nemaju toliko afiniteta, ili su jednostavno ljenčine.
S druge strane, za neke svoje prijateljice ovdje (pogotovo Austrijanke) ja sam vrsna kuharica. Taj dojam ne potkrepljujem svojim stavom, već sam više na tragu gospodina Goustoa koji smatra da svatko može kuhati. A ja bih dodala, svatko tko ima volje i ljubavi za to.
Kod hrane je to možda očitije, nego kod pranja prozora, jer svi na kraju uživaju u ukusnom jelu, dok čiste prozore netko neće niti primijetiti.
A sve te stvari možete vrlo jasno naučiti iz crtića.
Tako Snjeguljica koja se skriva kod patuljaka, nailazi na totalnu ravnodušnost malih neurednih stvorenja kada im nabraja, kako će im čistiti kuću, prati robu, peglati... sve dok ne spomene kuhanje, a vesela sedmorka se oduševi na sam spomen hrane.
A ako ukusnu hranu za najzahtjevnijeg kritičara može pripremiti i mali štakor, ne dajte se obeshrabriti od velikih majstora i raznih podjela i ladica gdje vas je netko drugi (pa onda i sami) pokušao smjestiti. Jedina ladica koju ja priznajem je ona sa voljom ili bez nje.
Zato molim da u mojoj blizini ne govorite kako ne znate čistiti, kuhati, peglati.... li ne znam što već. Radije recite kako ste za nešto lijeni, a za nešto niste. Možda jelo uz taj stav neće biti ukusnije, ali će dobiti onu perspektivu koja je potrebna očito svemu da bismo razumjeli svijet oko sebe.
Dobar tek!
|
