Vratih se iz domaje, prepuna dojmova kao i uvijek. Bilo je ovaj puta vrlo bolno, doslovce, jer sam završila na Hitnoj i pod blokadama, ali rješavam to i ide na bolje.
Ono što mi je, osim fizičkih boli, predstavljalo drugu vrstu preokupacije, spada u područje kulturoloških razlika između Hrvata i Austrijanaca, s naglaskom na neke specifične razlike mentaliteta i neke očito univerzalne ljudske potrebe.
Pretpostavljam da je većina već čula vic o tome koja je razlika između ova dva naroda?
Za one koji možda nisu... Hrvati u podrumima drže vino.
Aludira se naravno na jednog od većih austrijskih monstruma u povijesti (ipak su oni imali jednog svjetskih razmjera, pa se ne treba razbacivati sa pojmom naj). Josef F. koji je držao svoju kćer preko dva desetljeća u podrumu, silovao ju, zlostavljao nju i njihovo sedmero djece.
Priča je doista stravična, vjerujem da ju već mnogi znaju, ili su barem čuli za nju, ne samo u ovim krajevima.
Ono što mi je je nekako postalo ovom pričom još vidljivije, a već sam i prije primjećivala, je neka vrsta vježbanja nacionalnog sporta u Hrvata pod nazivom vi'š ti te fine Austrijance, kod nas je mila majka. Tako sam se naslušala raznih komentara u Hrvatskoj, i to od ljudi koji uopće ne poznaju austrijski mentalitet (premda duševni bolesnici po nekima spadaju u izvannacionalnu kategoriju) kako smo mi još sretni, kako se nama stalno dijele pljuske, a vidi luđaka puno većih od naših, pa do onih kako je to sve isto i svuda ima luđaka.
U svakom slučaju, jedna vrsta više ili manje primjetne naslade koju često znam čuti kada mi ljudi objašnjavaju kako su i u Austriji doživjeli iste stvari kao i u Hrvatskoj - čekanje, objašnjavanje, nefunkcioniranje i sl...
Pa evo i mojih razmišljanja o tome. I to na temelju osmogodišnjeg života u Austriji i prije toga dvadeset i nešto godina života u Hrvatskoj.
Istina je da nigdje nije idealno (inače, tu frazu strašno volim i kad ju netko izgovara, pitam se zapravo što želi njome stvarno reći, ali dobro).
Istina je isto tako i da osobna sreća ne mora biti uvjetovana mjestom gdje živite, već osobnim ulaganjem ili jednostavno percepcijom kako neke stvari oko sebe doživljavate i koliko se znate nositi s njima.
O toj percepciji ovisi puno toga, isto kao i o vašim međuljudskim odnosima, sa partnerom, familijom, kolegama i sl. Loš brak neće se sigurno poboljšati samim preseljenjem i obrnuto.
Ali je isto tako (moja) istina da okolnosti koje vas okružuju, (ne)funkcioniranje države, (ne)uređenost javnog života mogu utjecati na vašu kvalitetu života, htjeli vi to priznati ili ne.
Pitanje je samo s kojim stvarima se lakše ili teže nosite. Ja sam već nekima dosadna sa svojim ponavljanjem, da me u Hrvatskoj ne smeta manje novaca i siromašnija država, već bahatost, korupcija i nepotizam, nepridržavanje reda po sistemu lako ćemo.
I istina je da toga ima svugdje, pa i u Austriji, ali nije istina da je to u jednakoj mjeri i na jednak način manifestirano.
Tako ćete u poslu isto tako imati sistem preporuka, ali ne na način da će se zaposliti rođak makar bio nesposoban, već da će se dati prednost onome za koga se već od nekoga čulo da je dobar, premda pretpostavljam da ima primjera (ali nije pravilo) gdje će se dati prednost članu familije.
Kad se radi o ovim duševnim bolesnicima, dobila sam i ja neki putujući mail od neke Zadranke koja piše kako je to kod nas na moru nemoguće, da netko toliko godina ne zna što se događa sa susjedima. I ja sam sama prije toga razmišljala o tome kako bi naše bakice već iskopale istinu, i više od istine.
Premda je nezahvalno generalizirati, radi se o jednoj zaista očitoj razlici u mentalitetu. Naši luđaci će biti puno manje suptilniji i puno će ih se prije otkriti jer mi se volimo bahatiti. I sve se brzo rješava jer smo impulzivni. Parkiraš se tamo gdje se nekom bolesniku ne sviđa, ne odustaješ i nakon svađe on vadi pištolj i upuca te. Ekspres-ubojstvo.
Austrijski luđaci očito nisu takvi. Oni će biti više distancirani, neće tako planuti, ako i hoće ne u tim razmjerima, već verbalno. Zakon će poštivati izvana, u svoja četiri zida će stvarati užase. Neće se njima hvaliti u birtiji.
Što je gore? Ne znam...
Znam da kad dođem u domaju, prešaltavam još uvijek mozak kada prelazim cestu jer auti rijetko stoje na zebri i pješaci uredno prelaze preko crvenog, za vožnju javnim prijevozom se oboružam sa strpljenjem, kod obavljanja papirologije isto tako...
Zato u Beču upozoravam već sada svoju djevojčicu da ne smije nikada s nekim nepoznatim, više me je strah u tom pogledu.
Ali znam da je igranje u parku sigurnije što se tiše uređenosti parkova.
I bez obzira na luđake i monstrume, Beč je još uvijek jedan od svjetskih prvaka u kvaliteti života kada su u pitanju javni prijevoz, socijalna politika, sadržaji za djecu i obitelji....
I ja se neću zadovoljiti time što ću reći... blažen naš primitivizam i komunikacijski predlošci po kojima vas puno više iscjede raznim ispitivanjima (moj petominutni susret s bivšom susjedom je naravno započeo pitanjem: "A jesi se ti malo udebljala? A kaj ćeš?" Udebljala se i ona, ali mi ne pada na pamet to komentirati u površnom razgovoru i otkuda mi pravo da sudim je li netko zbog toga više ili manje sretan. To je još najbanalniji primjer.
Jer, jedan dan u Zagrebu, gdje je javni prijevoz prenapučen i spor, ljudi nervozni zbog toga, kolnici opasni, a vozači automobila nekorektni, meni smanjuje kvalitetu svakodnevnog života. Koja je u Beču viša, bolje organizirana. A ja time nisam mrzitelj svoje domovine, već netko kome nije jasno zašto se neke stvari ne mogu i u domaji poboljšati.
I istina je živa da je za državu koja funkcionira (kažu da ni Austrija nije ono što je nekad bila, ali je puno bolje nego u Hrvatskoj) stvarno bolje imati pomalo ograničene Germane, nego pre-pametne Hrvate koji su toliko pametni da ne znaju gdje bi prije zeznuli zakon, drugoga i sl... pa onda s tako puno pametnjakovića je vjerojatno i teže upravljati i voditi državu.
Ono što ja vidim kod Austrijanaca kao veliku potencijalnu opasnost je njihov stav (kod velikog broja ljudi) kako nije kriv pojedinac, već društvo ili sustav. To mi se čini jako opasnim. Evo i najbanalnijeg primjera. Klinci (mali auslenderi) pljuju po nekim socijalnim radnicama jer im ove ne daju ući u neki centar zbog dana koji je određen samo za djevojčice. Na moj upit neće li reagirati, odgovaraju mi te tete kako nisu kriva djeca, već njihovi roditelji. Tu stvarno poželim stari dobar hrvatski način odgoja zaušnjakom, jer ako ih roditelji nisu naučili, treba ih onda (barem) upozoriti da tako ne ide.
I nisam više sigurna da je sasvim beznačajno to što je Hitler bio Austrijanac. Naravno da je pogodovalo vremensko razdoblje, naravno da je tu bilo puno drugih faktora. Ali takvi tipovi se mogu vidjeti u manjim dozama i danas, a okolina ih nekako ne prepoznaje, jer ovdje je nepristojno uvijek reći ono što misliš, onako po naški, još sa kojom psovkom. Da se sugovornik ne bi uvredil. A psihologija mase onda radi svoje.
Ne znam radi li se o ograničenosti ili ignoranciji u slušaju Josefa F. Ali radi se o drugom mentalitetu koji manifestira svoje zločince na neki nama jako čudan način. Jer živjeti svoj život bez uplitanja u tuđe, neka vrsta poštivanja privatnosti pokazala je najstrašniji ishod u ovom slučaju.
S druge strane, svakodnevno vođenje života po mjerilima (pogotovo po manjim mjestima u domaji) većine, a ne za sebe vjerojatno uništava mnoge, pa mlađi bježe u gradove (premda se ti običaji u gradovima na žalost nastavljaju), a stariji se pod raznim pritiscima znaju razboljevati, pa čak i ubiti.
Povremeni dolasci su onda možda manje naporni, čak i simpatični, ali ja posljedice osjećam nakon svakog povratka u Beč.
I trudim se spajati ono najbolje od oba mentaliteta i reduciram na obje strane ono što me opterećuje. Meni je život u Beču omogućio da mirnije živim nego u domaji. S manje stresa. Josef F. je jedna zapravo obiteljska tragedija. Na čijem primjeru se vidi kako je i sustav zakazao. Ali znam pouzdano da Austrijanci svoju grešku neće ponoviti i već sada obnavljaju sve takve i slične nerazjašnjene slučajeve. A sustav se ne budi od nesreće do nesreće. I to je ona bitna razlika.
A čiji su luđaci bolesniji? Pa njihovi, naravno... Dakle, osim sportaša, znanstvenika, kulturnjaka, imamo i najbolje luđake na svijetu.
Nadam se samo da ćemo jednoga dana imati i upola tako dobru državu.
|
