Unatoč poštivanju individualnosti, pretpostavljam da ste ponekad bili suočeni s raznim generalizacijama ili nekim opće uvriježenim pretpostavkama, pa i predrasudama.
Onog tipa da su Englezi užasno ružni (govorim iz perspektive lijepih Hrvata naravno), Irci simpatični i veseli, Austrijanci i Nijemci hladni, Talijani površni, Škoti škrti itd... Imamo i mi u domaji svoje Škote....to su po usmenoj predaji Podravci.
Koji su eto zavrijedili epitet škrtaca. Kako su moji korijeni dijelom iz tog kraja, a dijelom s otoka, dakle bodulski, pretpostavljam da bih ja trebala po toj nekoj računici biti najveći Židov (e, da njih sam u toj skali škrtosti zaboravila spomenuti) kako se to kod nas kolokvijalno voli poistovjećivati.
Iskreno, kada bih morala odabrati gdje sam doživjela veće škrce, možda bih se nakon kraćeg gruntanja ipak odlučila za bodule iliti otočane, barem sa mog otoka.
Možda bi isto bilo potrebno razgraničiti one patološke škrce koji nikada ništa ne žele ni s kim podijeliti i samo skupljaju, od onih koji se ne vole bespotrebno razbacivati novcima, već promisliti u što će uložiti i kako potrošiti svoj često teško (više ili manje) zarađen novac. Primjećujem da se suprotno ponašanje od onog omiljenog Nije Beg cicija kod Hrvata isto tako voli opisivati kao škrtost, dok se s druge strane činjenica da velik broj ljudi žive nerealno i iznad svojih stvarnih mogućnosti, ne gleda tako negativno, već više kao još jedan nacionalni sport koji nije baš skroz jasan, ali je omiljen jer se drukčije ne može.
Zašto je tome tako? Zašto ljudi rade velika slavlja za koja onda moraju posudivati novce? Ili kupuju aute koje si ne mogu priuštiti? ili... vjerujem da znate još primjera...
Dio odgovora leži sigurno u mentalitetu...da se neke stvari moraju, jer bi inače selo pričalo, ili bi nešto bila sramota, ili se ljudi ne vole isticati od okoline po drukčijim stavovima...dosta toga spada zapravo u mentalitet manjih sredina, premda se nekako prenosi i u veće sredine i gradove (taj proces donošenja običaja iz provincije u grad, umjesto prihvaćanja gradskog načina života je nešto što je i moj rodni grad Zagreb sigurno izmijenio). A možda su naši ljudi stvarno spontani i srčani i vole se proveseliti gospodski, pa kud puklo, bez puno priprema, proračuna i razmišljanja...
Nego, da se ja vratim mojim Podravcima. Budući da svijet oko sebe ne promatram samo na pojavnoj razini, malo sam razmišljala o toj kovanici koju su zbog nečeg očito u nekom razdoblju zaradili. I krenulo prvo od one razine dijeljenja ili darivanja. I moram priznati da se nisam mogla sjetiti niti jednog primjera škrtosti, dapače i familija i susjedi su nas darivali svojim proizvodima sa zemlje, pa smo imali svježeg voća i povrća, jaja, vina...A da ne govorim da smo i nadobivali hrpe poklona za djevojčicu, da su nas stalno htjeli častiti u obližnjem gradu tako da mi je to već bilo neugodno, pa sam se morala boriti da i ja pozovem koju rundu ili platim nešto...
Dakle, od one materijalne škrtosti ni traga...
Ali sam ju otkrila na jednoj drugoj razini, onoj komunikacijskoj koja onda otkriva i ljude u nekom duhovnom smislu.
Tu već vlada obilje škrtosti....U smislu pohvale, prihvaćanja, dobronamjernih komentara i slično. Možda se radi o mom slučaju ili mojoj široj familiji, ali čini mi se da iz susreta s drugima mogu podjednako zaključiti.
Premda priznajem da kralja cinika imam u vlastitoj familiji, ostalo su nijanse (što bi rekao Balašević). Pa će se svaki pokušaj razgovora u smislu kako se netko naradio spremajući kuću i odlazeći na posao u neku firmu, odmah prekinuti posprdnim podcjenjivanjem kako je to apsolutno ništa u usporedbi s teškim seljačkim životom na zemlji. Koji više po malo čemu sliči na nekadašnji život kada ljudi nisu imali sve te strojeve i imali i još veća gospodarstva. Jer nekoj srednjoj generaciji već odavno cilj nije ostati povezan s prirodom, već što prije nakalemiti što više malograđanskih običaja i kopirati što urbaniji način života s određenim prezirom prema prirodi i zemlji koja ih samo košta teškog rada.
Ona stara generacija je na izmaku i premda ne osjeća taj prijezir i pokušava još ostati u starom svijetu, biva grubo poklopljena novotarijama i nerazumijevanjem za nekoga tko nije oduševljen tim naprednim idejama. Stara slika seljačkog svijeta tako izumire, a nova je (barem za mene) prilično zamućena.
Kako se radi o kombinaciji polupismenosti i nekritičke medijske dostupnosti s jedne strane i velikog prijezira prema starim vrijednostima (takvu crnu sliku o Crkvi nisam nigdje doživjela), duhovno mi se čini da se radi o najvećoj propasti sela.
Koje je kažu neki sociolozi započelo vrlo jednostavnom činjenicom (koju potpuno razumijem) da snahe više nisu htjele dolaziti u velike obitelji sa po tri generacije, već su se odvajale. Premda čujem da ima još primjera gdje žene i dalje daju svoje novce svekrvama s kojima žive. Ali mlađe generacije uglavnom ne pristaju više na takve varijante.
Zanimljivo je isto tako da ćete ulazeći u neku diskusiju, bez obzira što ste možda i školovani za neko područje, isto tako biti poklopljeni sveopćim znanjem tih Podravaca. Jer oni su uvijek sumnjičavi prema svemu (što je svakako dobro za početak rasprave, ali kad je jedini princip postaje opasno), naročito prema nekome tko se ne voli bahatiti ili ima malo tolerantniji stav. A glavni uzori su razni Ilustrisimusi koji dolaze sa stavom neprikosnovenih autoriteta, a obično se radi o mediokritetima koji samo imaju gard i propovjednički ton. To prolazi i to je onda Amen.
Neku poluinformaciju koju ne znaju iščitati (što se niti ne očekuje od jednog seljaka, ) braniti će do zadnje kapi krvi, ne samo zato zato što su doista uvjereni u nešto, već velikim dijelom zato da kontriraju...Priznati neki pomak u razmišljanju bilo bi jednako priznati propast vlastitog integriteta. Ne trebaju njima nova znanja, oni stvaraju sud odmah, znaju oni... ne bu njima nitko pamet solil.
Kao što rekoh, u Crkvu se više ne ide kao prije, ali svi znaju sve o crnim stranama te iste zajednice koju oni sami sačinjavaju. I dok stare generacije imaju još neki osjećaj strahopoštovanja (nije ni to ideal vjere, ali je sigurno bolje od potpunog odsustva i pljuvanja po nečem za što se nisi niti potrudio poboljšati ili razumjeti) mlađi su skloni prilično jeftinoliberalnim stavovima, koje vole doživljavati kao nekakav društveni napredak.
Još sam se kao dijete pitala zašto u tom kraju dosta ljudi počinjava samoubojstvo? Sad mi je jasnije....Gruba je to jako sredina koja ne prihvaća gubitnike, otpadnike, starce koji nisu od koristi.
Solidarnost i suosjećanje sigurno postoji na onoj nekoj općoj razini, ali finije nijanse su tu isključene. Reći će netko da je to grubi seljački život, ali ja vjerujem da je to dijelom baš zbog jednog nes(p)retnog spoja starih seljačkih vrijednosti i nekog malograđanskog modernog utjecaja začinjenog lošim komunikacijskim obrascima, koji se ne razvijaju kao ostala tehnička dostignuća.
I premda sigurno svi Škoti ili Židovi nisu škrti, nisu niti svi Podravci takvi....I ja imam primjer(k)e koji su potekli iz takvog grubljeg i zatvorenijeg okruženja, pa su izrasli u emocionalno razvijenije osobe. I takvim ljudima se onda divim još više, jer ne mogu niti zamisliti s čime su se duhovno hranili da ne postanu takvi kakva je većina u njihovoj sredini.
Jedan od njih je gospodin otac koji zna sa svojima, ali ima svoje stavove koji su potpuno suprotni i obrasce ponašanja koji su nastali uvidom i radom na samome sebi. A možda su dijelom uvjetovani i ranim odlaskom u gradsku sredinu kojoj se onda odlučio prilagoditi. Jer bi inače vjerujem puknuo. Zapravo mi je nevjerojatno kako se zna prešaltati kad dođe u svoj rodni kraj. Nešto što primjerice mnogi gastiči (kao i ja) mogu samo učiti.
Ima ih još...
S druge strane susret bodulskog temperamenta s Podravinom je u slučaju gospođe majke bolan. Bio i ostao.
A ja zaključujem da je Podravina divan kraj škrtih ljudi. Onako škrtih kako sam ih ja doživjela. Ali ja volim i škrce svoga kraja, bili oni iz bogatije Podravine ili sa škrtog kamena (premda se situacija s turizmom već odavno promijenila pa su se otočani obogatili, a kontinentalci se krpaju). Svi oni imaju svoje čari, treba samo znati s njima... Možda jednog dana i naučim.
|
