Naravno sada već, nadam se, veliki broj ljudi u domaji zna za ovu hrvatsku dvostruku paraolimpijsku pobjednicu. I razmišljam već nekoliko dana o toj ženi, o njezinoj priči... i pitam se kako to da moji kriteriji zanimljivosti neke priče nisu isti kao u većini medijskih ponuda. Stalno čitam neke naslove gdje izviru neki jako poznati (često se pitam po kojem kriteriju) sa svojim privatnim problemima, a one stvarno (barem meni) zanimljive osobe ostaju po strani. I da ne postoji Globalno sijelo ne znam bih li uopće više vjerovala da netko i na javnoj televiziji može napraviti zanimljivu, toplu emisiju o tim svim ne-poznatim ljudima i često puta puno fascinantnijim pričama, od onih koje stoje istaknute na naslovnicama.
Kako novac vrti svijet (nije mi ipak jasno zašto su priče poznatih zanimljivije od priča nepoznatih, ali dobro) očito postoje neki drugi kriteriji za odabir tema koje prevladavaju.
Tako ni ja nisam znala za Antoniju Balek, dok nisam čula da je osvojila prvo zlato u povijesti hrvatskih paraolimpijskih igara. I onda kada sam čula priču o njezinim nesrećama, borbi i na kraju okrunjenom dvostrukom uspjehu... pomislila sam kako bi bio nevjerojatan propust da primjerice nije osvojila zlato, jer ljudi ne bi ništa znali o njoj. I premda cijenim jako sportske uspjehe (i sama imam doma jednog sportaša s nekoliko stotina medalja) nekako se ne mogu oteti dojmu da postojanje tih medalja ipak znatno mijenja na stvari u percepciji ljudi.
Razumijem da je to sport, ali da si bez medalje ništa... to mi je teško shvatiti. I nekako ne vjerujem da je to jedini cilj sporta. Možda sam naivna ili ne razumijem do kraja taj sportski duh, ali doista vjerujem da je već samo bavljenje sportom uspjeh, dobitak za čovjeka u fizičkom i psihičkom smislu (duhovni bih odvojila na privatnu razinu svakog pojedinca).
A kada je o Olimpijadi riječ ne znam sjeća li se više itko one da je važno sudjelovati, ili je to neki ostatak prošlih vremena koji zvuči jednako otrcano i nestvarno kao i priče o vječnoj ljubavi koje u našim vremenima teško funkcioniraju.
Kako bilo, ja bih priču o Antoniji Balek vrlo rado čula i bez njezine osvojene medalje, jer ta žena je za mene osvojila i više nego što te medalje predstavljaju, koje jesu jedan pokazatelj, ali ne označavaju sve o njoj.
Međutim, neka meni obrnuta percepcija javnih medija, ne propušta takva nastojanja niti priče, osim ako dotaknu neki takav nezaobilazni pokazatelj uspjeha. Ali čak i u takvim trenucima, vidim da novinari (sportski ili oni koji se vole tako nazivati) znaju uglavnom reproducirati neke ustaljenje sheme nerazrađenih pitanja o očekivanjima, procjenama i sukladno nekim vanjskim pokazateljima, razapinjanju gubitnika ili slavljenju pobjednika.
Pa tako čitam jedan novinski članak o Antoniji Balek i pročitam slijedeće:
"Sportski životopis Antonije Balek (40) do pekinških POI prilično je siromašan. Od sedme godine trenirala je rukomet, džudo, tae kwon do, full contact i tako svestrana bila je sve do teške nesreće."
I sad neka mi netko kaže razumije li ovu rečenicu... Žena se bavi od djetinjstva raznim sportovima, ali njezin sportski životopis prilično je siromašan. Ja po ne znam koji puta mogu samo zaključiti da je novinarski životopis priličnog broja novinara (posebice onih koji prate sport) u domaji jedanko tako siromašan. Jer osim što nisu sportaši, očito nisu niti novinari. Pa da barem razgraniče neke formalne uspjehe od sportskog životopisa koji je u ovom slučaju izuzetno bogat.
Ali to je taj jedan nevjerojatan trend hrvatskih (uglavnom tzv. sportskih) novinara koji daje takve besmislene komentare pokazujući da su sport doživjeli samo u fotelji, pa poistovjećivanje dolazi u psihološko-emotivnim trabunjanjima javnih prijenosa kada preporučuju sportašima što bi trebali napraviti, jer oni se osjećaju kao dio tima. A kada dođe neuspjeh (oni bi to bolje, naravno) onda slijede opet dubokoumne analize iz perspektive foteljskog komentatora.
Što se pamćenja sportskih uspjeha u domaji tiče, mogu samo usporediti s Austrijom i zaključiti da je ono puno kraće nego kod Esterajhera koji svoje sportaše drže još dugo medijski živima i nakon prestanka karijere.
Ne znam hoće li centrima za oboljele od multipla-skleroze, gdje je Antonija Balek isto aktivna, sada bolje krenuti. Mislim naravno na neku konkretnu financijsku potporu. Onu duhovnu je ova žena već osigurala. Barem među osobama koje imaju neki oblik invaliditeta. Što je s ostatkom zdravog društva? Mora li osoba s invaliditetom osvojiti olimpijsku medalju, da bi se skrenula pozornost na probleme tih ljudi u svakodnevnom životu i odnos prema njima kao ravnopravnim članovima društva? Nije li to nekako naopačke? Ili se samo takvi vidljivi rezultati priznaju?
Što je s borbom koja svaki dan stoji pred njima, a nije dio nekog natjecanja na kojem se onda mogu na kraju podijeliti medalje?
Nije li ta borba vrijedna? Barem za neku novinarsku priču, makar i na kraju novina? Ako već ne može na naslovnici. Na kojoj vidim često iste face, koje me ne impresioniraju svojim razvodima, novom bojom kose ili novim-starim političkim programom.
A onda kada takva osoba i svrati pozornost na sebe tim nekim opće prepoznatljivim načinima mjerenja nečije borbe i uspjeha, čitam da je sve do tada bilo prilično siromašno. To je taj tipičan hrvatsko-sportski nacionalni duh. Živjeli pobjednici (neko kratko vrijeme), ostali su gubitnici, pušioničari, luzeri.
Ideja bavljenja sportom kao dobra i pozitivna i proširena i među onima koji nisu vrhunski ili najbolji, još je daleko od shvaćanja osobnog uspjeha.
Zato bih ako smijem u maniri nekih hrvatskih sportskih novinara savjetovala Antoniji (bez prezimena- ipak se mi kužimo) da se ne zanosi previše ovim uspjehom u okruženju u kojem živi. Jer kada prođe natjecateljski adrenalin, ostaje stvarnost neprihvaćanja ničega ispod medalje, a ako to više ne bude slučaj onda će to biti općeprihvaćeno kao neuspjeh.
Za mene je ova žena primjer nevjerojatnog životnog uspjeha. I bez te medalje. Koju naravno cijenim, dijelom i zbog toga što me uputila na jednu pravu istinitu i duboku životnu priču. Koja u grmlju skromnih novinarskih uradaka jednostavno ne dospijevaju na površinu.
|
