Moj prethodni post napisan je neposredno pred odlazak u domaju za Sv. Nikolu. Tada sam spletom okolnosti završila na koncertu Jure Stublića. I premda bih mogla pisati o tome puno detaljnije, a kako me obaveze gaze, i na Badnju večer ne želim zamarati sebe i druge... skratiti ću na ono bitno.
Naime, Jura Stublić je jedan dragi momak, koji je po nekima ostao u nekom prošlom vremenu, čak je i sam to komentirao u jednom od svojih obraćanja: "Braćo i sestre..." kada je pričao o tome kako mu neki zamjeraju da stalno pjeva iste i stare pjesme. Moram priznati sasvim iskreno da sam i ja došla na koncert s nekim zafrkantskim primjedbama, ali sam se odlučila opustiti sa Savršenim i iskoristiti rijetke trenutke kada djevojčicu preuzima baka i deda servis (moram spomenuti obično nepravedno izostavljeni muški dio ovog naziva).
I Jura i njegov bend su bili stvarno odlični, mogle su se naravno iskomentirati poluzločesto ili jako zločesto (ovisno o tome u kojem ste Filmu) njegove kretnje na pozornici, koje su zaista nekako čudne, pa njegova obraćanja...
Palo mi je na pamet da mu stara pjesma koju je izveo Mi smo pali s Marsa zaista odgovara, a neki dan kada sam ga vidjela na jednoj televizijskoj postaji s čestitkom, u njegovom stilu: "Svim na zemlji mir veselje... pjevajmo do zore", pa još malo kasnije u spotu Bili cvitak gdje se pojavljuje kao svećenik, odlučila sam da on bude osoba koja će mi biti središnja u mojoj božićnoj čestitki.
Zašto baš on? Zato što mi se čini iskren, pomalo izgubljen i osoba koja je sigurno prilično iskomentirana u jednoj prilično surovoj i istovremeno duhovitoj sredini u kojoj živi.
Pa mi je palo na pamet kako je zanimljivo promatrati ljude dok čestitaju Božić jedni drugima i nekako su otvoreniji, manje kritični, gledaju malo više na ljude oko sebe (barem one najbliže), bliže ili malo manje bliže.
Pa bi onda i netko kao Jura Stublić mogao proći za Božić, dok bi u nekim uobičajenim-svakodnevnim okolnostima bio prvenstveno neka vrsta ridikula.
Idem malo dalje (ne bu ovo tak kratko - nemrem ja to očito), pa se sjetim i malog Isuseka čiji rođendan simbolički slavimo na današnji datum. Koji je isto završio u svoje vrijeme kao neki ridikul koji je, rekli bi možda danas riječima Jure Stublića pao s Marsa.
I nije baš obećavalo ono što se s njim na kraju dogodilo. Bio je neki čudak, proganjan, izrugivan, komentiran, pogrešno shvaćen...
A danas veliki broj ljudi ovoga svijeta slavi njegovo rođenje.
Usporedba je možda nekima neprimjerena, ali ako se sjetimo onih Isusovih riječi: "Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili..." onda nekako ima više smisla. Sve što učinimo prema drugima, kao da samo učinili Isusu... ili obrnuto. Zapravo vrlo jednostavno, a tako teško živjeti svaki dan. Ali ne i za Božić.
Zato je nekako lakše vidjeti u malom djetetu mogućnost prihvaćanja drugoga. Zamišljati Isusa u svakom čovjeku, nije jednostavno. Ali zamisliti u svakom čovjeku malo dijete ili ga zamisliti kao malo dijete, to je već nekako sentimentalnije i bliže ljudskim predodžbama nevinosti i dobrote.
Zapravo se radi o izgubljenom svijetu malog djeteta, koji postane s vremenom grublji, nepovjerljiviji, pun spletki, jer djeca rastu, postaju pametnija i istovremeno sumnjičavija.
Ne znam zašto napredak mora uvijek značiti i gubitak one izvorne iskrenosti i dobrote, ali znam da ono što želim sebi i svima onima koji me čitaju, je ona iskonska dobrota i iskrenost koja u malo drukčijim ljudima neće vidjeti samo dobar materijal za dobre fore (protiv kojih osobno nemam ništa), ako one ne izgube iz vida dobronamjernost.
To vam želim za ovaj Božić i sve ostale dane kada nam malo dijete Isus nije pred očima...
Ili što bi rekao Jura Stublić: "Svim na zemlji mir, veselje... pjevajmo do zore... zamisli život u ritmu muzike za ples."
|