Već neko vrijeme se bavim ovom temom. Zapravo od kada sam napisala post na tu temu s namjerom da bude objavljen na blogu Vratimo Hrvatskoj osmijeh. Post nije odmah objavljen, jer je bilo i drugih postova, koji su bili na čekanju i zato jer nije potpuno zadovoljavao kriterije uredništva i trebalo ga je još preraditi.
U razgovoru o mogućim prilagodbama teksta koji bi po kriteriju uredništva primjerenije zadovoljavao uredničku formu (doživljen je kao predugačak i u formi komentara) iskristaliziralo mi se da zapravo nisam na istoj valnoj dužini s pokretačicom bloga. Međusobna komunikacija i razumijevanje jednog takvog bloga nam se razišla i zaključila sam da je bolje da odustanem od suradnje.
Konkretne razloge odustajanja neću navoditi, niti želim da ovo bude nekakvo ocrnjivanje rada tog bloga, jer doista smatram da je ideja odlična i hvalevrijedna i vjerujem da dopire do mnogih ljudi i da će doista nešto pokrenuti. To što imamo različito viđenje na koji način bi te informacije trebalo dalje prenositi, ne smatram razlogom da ne pohvalim ideju i hvatanje u koštac s nečim što i ja doista smatram važnim.
Zato ću se prije nego vam dam na uvid svoj, sada već stariji post o tome, zadržati samo na toj temi batine iz Raja i kroz taj primjer pokušati pokazati svoje viđenje ne samo tog problema, već općenito susreta današnje psihologije i teologije.
Naime, izjava kako je batina izašla iz Raja se često navodi kao eklatantan primjer vjerske (pa onda i Crkvene) krutosti neprimjerene današnjem čovjeku, a pogotovo odgoju djece.
Crkva je često, kažu mnogi, u povijesti izazivala vrlo negativne reakcije i usađivala grižnju savjesti, što je protivno čovjekovoj slobodi.
Dijelom je to istina i mogu se složiti s time. Na žalost, radilo se često o nekim ljudskim faktorima i vrlo slabom ili iskrivljenom (ako govorimo o kršćanskoj slici svijeta) razumijevanju i tumačenju onoga što je Biblija poručivala.
S druge strane, pokušati ću dokazati da se od psihologije danas radi jedna nova vjera koja svojim načinima komunikacije nije otišla puno dalje od noga protiv čega se bori
A borba je možda prava riječ, jer često neku plemenitu ideju (borba za prava životinja, prava djece, manjina i sl.) vode ljudi koji u svojim nastupima ne odražavaju razumijevanje i toleranciju, pa mi se ponekad čini da se protiv jednog oblika nasilja bore zapravo nekim drugim, navodno modernijim i primjerenijim današnjem čovjeku, onim verbalnim. Koji zna biti jednako bolan kao i bilo koja vrsta staromodne batine.
Ali da se vratim na temu i to po slici stvaranja čovjeka onako kako o tom izvještava Biblija. Vjerujem da će biti razumljiva čak i nevjernicima, jer po meni ovo mjesto se može uzeti kao jedan od načina shvaćanja čovjeka i njegove biti. Budući da se radi o kulturološki nama najpoznatijem modelu, vjerujem da nitko neće imati problema s analogijom.
Čovjek je po Bibliji s jedne strane stvoren na sliku Božju, dok je s druge strane ograničen i smrtan (za razliku od Boga). To je već činjenica koja se po meni ne osvješćuje dovoljno, pa je slika čovjeka danas uglavnom slikana perfektnošću, dinamikom, zdravljem, ljepotom, bogatstvom. U tu shemu pali čovjek, po svojoj biti i grešan i ograničen, teško se uklapa.
Ta negativna strana ljudskog iskustva puno nam je manje bliska od one pozitivne po kojoj smo slični Bogu (a možda smo po nekima kao Bog. O.K - još uvijek imamo problem s tom smrću, ali radimo i na toj sitnici, pa ju barem ignoriramo, ako ju već ne možemo razumjeti, ili rječnikom današnjeg čovjeka pobijediti.)
I što zapravo govori taj čovjekov pad u Raju, uz koji se onda veže i ta batina?
Dakle, Bog je stvorio čovjeka i dao mu prostor za život, kojega zovemo i Rajem, sa jednim zahtjevom da ne jede s Drva spoznaje dobra i zla koje je stajalo u sredini vrta. Kada su ljudi posredstvom zmije spoznali svoju ograničenost, poljuljali su ili bolje rečeno prekinuli odnos povjerenja koji je vladao do tada između njih i Boga. Otkrili su i do tada nepoznati strah i sram.
Ovdje sasvim legitimno možemo postaviti dva pitanja:
1. Zašto je Bog uopće stvorio takvo biće kojemu nije sve dozvoljeno i ima neka ograničenja?
2. U čemu se zapravo sastoji čovjekova pogreška u tom činu?
Možda nam može pomoći Sv. Pavao (1. Kor 3,2 i Hebr 5 12-13) gdje govori o tome kako je ljudima dano prvo mlijeko, jer za krutu hranu nisu još spremni. Čime nam želi osvijestiti da ČOVJEK NE MOŽE SVE U SVAKOM STUPNJU SVOG ŽIVOTA, VEĆ TREBA RASTI.
Rast je nešto pozitivno, premda se sastoji kako od pozitivnih, tako i od negativnih iskustava. U tom smislu su ljudi zbog svoje vlastite volje, koja nije bila u skladu s Božjim zakonom, jeli hranu za koju još nisu bili spremni, ili ju nisu mogli probaviti.
I na ovom mjestu ću povezati ovu poruku s porukom velikog broja današnjih psihologa (posebice onih koji se bave djecom i odrastanjem).
Čini mi se kao da se zanemaruje da i odrasli ljudi imaju svoja ograničenja i da isto tako rastu u svojoj ulozi roditelja. Govore se kako su djeca mali ljudi, dakle priznaje im se to čovještvo i ljudskost, ali se s druge strane zanemaruje da su i odrasli velika djeca, za neke i djeca Božja.
Što želim reći?
Sasvim konkretno to znači da i sa odraslima koji odgajaju te male ljude, treba imati razumijevanja, na način koji je njima blizak i isto tako pozitivan, kao što se trudimo i naš način odraslih prilagoditi na djeci razumljiv način.
Pa onda kada čitam primjerice ovakvu rečenicu: "Batine s vremenom postaju nedjelotvorne. Nikada ne postoji dovoljno razloga za udaranje djeteta. Čak je i lupanje po turu neprihvatljivo.", osjećam veliku grižnju savjesti ako sam svoje dijete udarila po turu, jer evo čitam da sam učinila nešto neprihvatljivo, nešto što se ne smije.
Da ne spominjem kako smatram da i vječno argumentiranje i raspravljanje postaje s vremenom jednako tako nedjelotvorno. Pa se pitam, moram li uvijek biti djelotvorna i i savršeno djelovati? Nisu li to zahtjevi koji nadilaze ponekad moju ljudsku ograničenost? Nije li to nova vrsta manipulacije grižnjom savjesti, za nešto (udarac po guzici) što ako realno pogledamo, nije grijeh?
Ti zahtjevi sada ne dolaze od Boga (koji je imao jedan zahtjev ne bi li imali na umu da nismo kao On), već od psihologa, a često su to i mali ljudski bogovi koji isto tako zabranjuju (puno više toga), špotaju, izazivaju osjećaj srama i frustracije.
Što je sasvim u redu (ipak smo grešni i slabi, čak i danas) ako radimo nešto što se protivi ljudskim ili Božjem zakonu (ovih ljudskih ima puno više, Božji se obično da svesti na ljubav, a kako su ljudi nesavršeni treba opisivati kako se ta ljubav u praksi provodi).
I opet dolazi do raznih psiholoških interpretacija. Neke su po meni vrlo dobre i korisne. A neke nadilaze moju bit. Ne uklapaju se u moj temeljni sustav (koji ne isključuje nadogradnju).
Ali psiholozi upozoravaju (ili da krenem njihovim rječnikom ucjenjuju i to emocionalno). Ako ne radite tako, dijete će vam kasnije patiti... Tko lud želi da mu dijete pati?
Evo dalje jednog konkretnog primjera u slijedećem citatu: "Prijekor ili prodika – ne smije trajati duže od jedne minute, ali nikako ne smijemo dijete ignorirati."
Pozabavit ću se samo riječima ne smije koje se u jednoj rečenici ponavljaju dva puta. Puno se toga tu ne smije. Nije dopustivo...
Naravno da se puno toga ne smije, čemu ova pobuna? Nemaš pravo roditi dijete i onda ga zlostavljati, to je tako jasno....Bojim se samo da se netko zaigrao.
Udarac po guzici (ili kratko ignoriranje) samo je jedan od simbola za učenje, onaj manje popularan. Kao što su odraslima isto tako potrebni korektivi i razne batine, tako su i djeci potrebni i takvi podsjetnici.
Ne znam je li se netko pozabavio činjenicom da ta famozna batina iz Raja, nije bila izražena kao nasilje ili fizičko kažnjavanje ili ne znam kojim drugim fizičkim načinom. Posljedice su za čovjeka naravno bile i fizičke. A te posljedice je sam stvorio svojim ponašanjem. Dakle, Bog očito djeluje i psihološki opravdano . Ne kažnjava čovjeka batinama, već mu daje kaznu koja onda podrazumijeva i bol i patnju, zatim pročišćenje i zbližavanje (vraćanje onoj slici), ali prije svega stalni rast. Ključna riječ je za mene rast.
Čovjek raste. Čitav život. Kod djeteta je taj rast posebno vidljiv i osjetljiv. Zato se trudimo oko djece posebno. Premda ima jako puno primjera gdje tog truda nema, ja govorim o krajnostima kada se od djece rade mali bogovi, kao što su to i prvi ljudi htjeli učiniti od sebe. Pa ih je Bog podsjetio, NA NJIMA PRIMJEREN NAČIN, ovisno o njihovoj mogućnosti percepcije da to nisu.
Osim što želim da što manje djece i odraslih pate od fizičkog (ili bilo kojeg drugog oblika) nasilja, želim isto tako da se stvari ostave u njihovim granicama i da se u želji za afirmacijom nečijih prava, ne ode u drugu krajnost, jer krajnosti su po meni opasne. Ili da se barem onda ne izražavaju kao isključive istine. Ili sa više razumijevanja i za one drukčije, opisane u slijedećem citatu:
"Još uvijek ima zagovornika, osobito starijih generacija, da je batina izašla iz raja i da dijete ne zna što je disciplina ako ne dobije malo po turu, no sve ih je manje."
Starije generacije je logično sve manje jer su stari, pa onda izumiru - vidim da starci još nisu u statusu bogova, to je očito slijedeća psihološka potreba, jer ne vidim poštovanje ili barem razumijevanje i prema takvim stavovima.
To je upravo ona ne-tolerancija po novom Svetom pismu - psihološkim savjetnicima, od čije hajke mi se ledi krv u žilama, premda me još ne napadaju fizički.
Pitam se samo što će učiniti s ovim mlađim-zadrtim generacijama koji još ipak malo misle poživiti, a nisu uvijek istog mišljenja ili uvjerenja?
Možda bi im ipak dobro došla kakva batinica, pa da nas istjeraju iz tog dječjeg Raja, u kojem ima sve više djece s problemima u ponašanju, nasiljem (to mi je interesantno-unatoč propagiranju istjerivanja batine i zagovaranju drugih, djelotvornijih načina) neposluhom, ne-koncentracijom i sličnim Raju neprimjerenim ponašanjima.
A možda smo mi ipak svi na Zemlji, a Raj je samo u nečijim glavama. Bog je ionako za mnoge izmišljena kategorija, da se ljude drži u strahu.
Psiholozi su očito zauzeli (možda i nesvjesno-da ostanemo u psihologiji) njegov položaj.
A sad, tko je još preostao u čitanju, može ispod pročitati taj moj prvi post... možda ima ponavljanja, ali vjerujem da ćete mi oprostiti moje nesavršenosti, kada ih već neki psiholozi ne opraštaju.
|
