Nije me prilično dugo bilo na blogu. Ima više razloga tome, a moram priznati da mi je ovaj odmor od blogosfere dobro došao, premda mi je blog istovremeno i nedostajao. Žao mi je jedino da nisam uspjela do danas završiti i staviti jedan post koji sam u međuvremenu započela, a radi se o Dugoj noći crkava u Beču, koja je bila početkom lipnja. Ako nekoga zanima, dovršit ću post... pa ga stavim naknadno. Zapravo je nevjerojatno kako i na moje neobavezno pisanje na blogu djeluje neka unutarnja sila te općemedijske aktualnosti, pa mi je o događajima koji su već tako poodmakli, manje zanimljivo pisati. Ili se radi i o činjenici da nam doživljaji nekako izblijede ako ih odmah ne zapišemo?
Kako bilo, jedan od posljednih razloga mog izbivanja je takozvani godišnji odmor koji je bio vrlo aktivan, fizički sam se stvarno puno kretala, bavila sportom i poboljšala kondiciju, ali psihički se iscrpila do neviđenih razmjera.
Pitate se zašto? Ili ne? Nema veze, podijelit ću s vama, onako općenito, a ipak osobno. Naime, kako ne živim više u domaji, odvikla sam se od intenzivnog druženja s familijom. A kako ljetujem u mjestu svojih predaka, familija i rodbina su u velikom broju prisutni. I ima tu naravno nečeg lijepog... vratiti se u mjesto svojih predaka, sjetiti se djetinjstva, vidjeti ponovo ista mjesta, posjetiti baku i djeda na groblju, biti prepoznat na ulici kao netko tko tu pripada... A najviše od svega vidjeti i družiti se sa svojima najbližima koje ne vidim čitavu godinu. I sve bi to klapalo kada bi rodbinski odnosi bili normalni, a barem većina dobronamjerna (ili u konačnici ne tako neugodna u nekim postupcima, jer su vjerojatno svi uvjereni kako su pravedni i dobrohotni). Ali na žalost nije tako. Pa nas, mlađe, ovi stariji pokušavaju uvesti u svoje svađe koje nisu u stanju već desetljećima riješiti.
A i ona najuža familija se naravno proširuje, i to na žalost ponekad s netrpeljivim karakterima, koji onda i vama zagorčavaju odmor, osim ako niste spremni poslati sve dovraga i otići negdje daleko i ostaviti sve to... A ja još nisam. Stalo mi je do mojih, želim ih vidjeti i biti s njima, želim da se djevojčica druži sa sestričnama koje ne vidi čitavu godinu, s bakama i dedama, s tetom, ujakom... Da skratim, sve i svih uskladiti bilo je prilično naporno, dala sam se uvući u jednu blesavu rodbinsku imam dosadu-u-glavi situaciju koju sam na sreću uspjela nekako razjasniti... ali me sve to koštalo toliko nepotrebne energije... i to sve na godišnjem odmoru.
Ne vjerujem da je čak problem posjedovanje kuće na moru, ako ste sami ili neki vikendaši, pa zovete stvarno samo svoje. Problem je ako vam je sva familija tamo, ne samo oni draži članovi. A čak da su i svi najbolji na svijetu, ako vas je previše odjednom, opet je naporno, jer nema mira.
Ona pozitivna stvar kod imanja kuće na moru (sa ili bez familije u istom mjestu) je što možete ostaviti svoje čudo(vište) u tom kaosu, a vi zgiljate jer imate dijete gdje i kome ostaviti, a da ono uživa. I tako i ja sad konačno uživam, sama sa Savršenim i našim novim projektorom u našem kućnom kinu. Odlazim biciklom na posao koji volim raditi i koji me po prirodi posla vraća u duhovne sfere, uživam u blagom i ugodnom vremenu, miru i tišini, činjenici da ne moram osim na posao nigdje stići (na plažu u pravo vrijeme, pa pobjeći opet u pravo vrijeme), spremati hrpu menažerije za more, kuhati, zabavljati djecu (a to je danas imperativ - djeca koja se sama zabavljaju su očito stvar prošlosti). U planu imam čitati, polako slagati biblioteku za koju nikad ne nalazim vremena kroz godinu... hm, možda par sitnica kao postavljanje mozaika u WC-u, generalno čišćenje stana i tako to... Ali samo ako će mi se dati, onda kada ću imati volje, snage... i kad se odmorim od godišnjeg odmora.
I nagradno pitanje: Mora li čovjek otići negdje drugdje da bi se odmorio od svakodnevice?
Moj odgovor: Ja sam očito morala da bih shvatila kako mi mjesto življenja pruža veću kvalitetu života unatoč nepostojanju mora i prirodnih ljepota, hrane, humora i svega onoga što mi nedostaje ovdje, pa idem natankati tamo. Još jednom mi se potvrdila ona stara mudrost kako ničega previše nije dobro. Zato su nam valjda potrebni ti odlasci. Ne možda toliko zbog odmora koliko zbog promjene.
A trenutno mi ova promjena jako godi, a usput i odmara...
|
