Ne znam koliko ste se i jeste li se uopće u ljetno doba ikada u ranoj mladosti, a možda i kasnije, susreli s ljubavnim romanima. Meni je nekako ljeto vrijeme kad se obično sjetim te vrste literature. Naime, pokojna baka je čuvala gotovo sve časopise u kući na moru. Tako je imala jednu čitavu kutiju za veš ispred svoje sobe u kojoj se moglo naći starih brojeva časopisa „Svijet“, „Izbor“, „Danas“, koji su bili, kad gledam iz današnje perspektive, stvarno sjajni u svakom pogledu pogotovo uzevši u obzir vrijeme mraka u kojem su nastajali. Kad bolje razmislim, zanimljivo je kako nas nekada ograničavanje slobode govora potiče da govorimo i pišemo slobodnije i kreativnije, nego kad nam je to ustavom zajamčeno, ali nismo više spremni biti tako slobodni.
U svakom slučaju, osim tih časopisa, bila je tu i pozamašna hrpica raznih ljubavnih romana i meni omiljenih nastavaka Zagorkinih romana koji su izlazili nekada davno uz neke novine, kao dodatak. Sjećam se u nekoliko noći progutane „Tajne krvavog mosta“ i još nekih romana u nastavcima čijih se naziva ne mogu sjetiti... Ali se zato jako dobro sjećam atmosfere napetosti i tajanstvenosti koje bi me obuzimale dok bi ih čitala, takve gladi za daljnjim nastavcima i potpunog razočaranja kada bih otkrila da neki nedostaju. Naravno, mogla sam sve to pročitati kasnije u Zagrebu u obliku knjige, ali to nije više bilo to. Ljeto, more, prve ljubavi, neizvjesnsot pri spremanju za izlaske...sve je to davalo jednu posebnu atmosferu pri čitanju i proživljavanju Zagorkinih likova. I zapravo se najviše sjećam tih ljubavnih opisa, nesretnih okolnosti koje su se u ime nevjerojatno jake ljubavi i odanosti otrpile i ponekad i čitav životni vijek u tajnosti čuvale i čekale, pravi trenutak.
Tih pravih trenutaka bilo je u ljubavnim romanima lakšeg pera puno više i nekako su se brže izmjenjivali, bez tako isprepletenih pripovjedalačkih zapleta, opisa i detalja. Bile su to, sada mi je to jasno, instant priče sve više-manje pisane po nekom sličnom obrascu, a svejedno sam se mogla zaljepiti za njih i proživjeti ih od početka do kraja. Sjećam se da sam već i u toj ranoj mladosti bila svjesna kako je to nešto manje vrijedno, danas bih možda rekla šund-literatura, ali svejedno sam se svjesno prepuštala da me obuzmu te priče kojih se uopće više ne sjećam jer nisu ostavile neki trag u smislu sadržajnog sjećanja. Ali su mi ostavile trag emocionalnog sjećanja proživljenih sudbina, te vječne nemogućnosti da se ona prava i istinska ljubav ostvari jednostavno, bez puno zapreka i da po mogućnosti traje. Ali na kraju ipak nekako pobijedi sve prepreke i obično sretno završi. I premda će vjerojatno svaki imalo obrazovan ljubitelj čitanja, vjerojatno zaobići takve kratke ljubavne priče koje su izlazile i vjerojatno još uvijek postoje u ženskim časopisima, ne mogu se oteti dojmu da su one isto tako dio našeg svakidašnjeg života, bez obzira kojem taboru, sloju, kasti - kakogod hoćete - pripadali. Kako?
Pa oni klasični i takozvani ozbiljniji pisci već su davno napisali svjetske ljubavne priče i pjesme koje su postale upravo dio nekog klasičnog obrazovanja. Obično su rijetko posvećeni samo nekom ljubavnom odnosu, jer to valjda odaje neko siromaštvo pisanja ili se odmah povezuje sa manje zahtjevnom (pogotovo nekada) ženskom publikom kojoj je dovoljna provala emocija, a ne sadrži onu neku dubinu i oštricu filozofije društva, povijesti i sl. Pa je i u Ani Karenjinoj obrađen čitav jedan svijet i nekolicina društveno-povijesnih odnosa u koju je onda ukomponirana jedna tragična ljubavna priča. Ne moram ni spominjati vjer da su te ljubavno-književno vrijednije priče ili pjesme ostale u mom sjećanju kao tragičnije od onih iz ljubavnih romana u raznim časopisima.
Ne znam je li dubina i vrijednost proistekla iz većeg razumijevanja stvarnog života u tim djelima ili je ozbiljnija ljubavna literatura utjecala da se one prave i duboke ljubavi percipiraju obično kroz nemogućnost i tragičnost. U ovim jeftinijim romanima se nije toliko filozofiralo, sve je išlo brzo i moglo je i sretno završiti. Trebalo je obično biti samo dovoljno uporan . Dakle, kako te ljubiće prepoznajem i doživljavam u svakodnevnom životu?
Volim slušati priče ljudi i zanimaju me sudbine i životni putevi, posebno vezani uz taj ljubavni dio. I obično kada dđjem kod ljudi do tog dijela, izoliram svoja pitanja od nekih sociološko-društvenih utjecaja i sličnih okolnosti i zanima me samo ljubavna priča. Nedavno sam, od jedne žene čula njezinu i gotovo kao i svaki puta do tada sam se uvjerila kako život piše romane, ako se sjećate te uzrečice iz nekad nezaobilazne Arene. I premda bih mogla zaključiti kako su i u stvarnom životu prave ljubavi nekako propuštene, uništene što od okoline, što od vlastite nemogućnosti i slabosti da ih sačuvamo, pa su po tome zapravo dosta sličnije nekim klasicima svjetske književnosti, onaj" ljubić-dio" dolazi do izražaja u pripovijedanju. Danas više nije običaj da si prijatelji pišu duga pisma u nastavcima, da se opisuju neki odnosi do u tančine, osim ako se ne radi o profesionalnim piscima ili pjesnicima. Ljubavni odnosi prepričavaju se brzo, baš kao sto i priliči dobu koje je puno stresa i kroničnog manjka vremena. Pa ja u toj sažetoj dramatičnosti koja ne ostavlja vremena za neki opis rasta odnosa, već ga sažima u nekoliko rečenica, prepoznajem taj ljubić-efekt.
Tako mi na pamet pada zadnji primjer moje dobre poznanice koja mi priča svoju ljubavnu priču: „Nakon prvog braka sa troje djece, našla sam ljubav svog života s kojim sam bila srodna duša. Tako smo se dobro razumjeli i snažno voljeli, a on je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao svoju.“ Sjajno... Ali ljubavne priče obično imaju neki zaplet, sretno završavaju u bajkama i u ponekom ljubavnom romanu. No da ostanem na stilu iznošenja... Međutim, u priču se uplela njegova familija, ponajviše mama. Joooj, koji poznati obrazac, pa taj sjajan tip je neka vrstamaminog sina (svi su više manje neka podvrsta, osim siročadi i prinčeva-kaže jedna moja prijateljica) . Ja se uvijek nanovo naivno pitam kako je moguće da netko tako dobro povezane srodne duše razdvoji? Ali da ne kvarim priču svojim upadicama...„I na kraju smo se razišli. Ja sam strašno htjela dijete s njim, krunu naše ljubavi, a on je smatrao da nam je troje djece dosta. I onda sam upoznala svog drugog muža (s pravom ljubavi nije bila u braku) i odlučila imati dijete s njim, premda je ta želja bila izvorno vezana uz onog pravog i jedinog. Čak sam ju i nazvala po jednoj našoj priči.“ Tu je malo zastala, očito joj je bilo teško dok je pričala. A onda je nastavila: „Sreli smo se nakon nekog vremena, slučajno u dućanu. Otišli smo na piće i pričali o svemu. O tome kako smo nekada bili zajedno, kako si nedostajemo i kako bi bilo lijepo da se vidimo. On je slobodan, ne može se skrasiti, ja sam u nesretnom braku s čovjekom kojeg ne volim.“ I opet se ja pitam u čemu je problem? I stiže mi odgovor u nastavku priče: „Trebalo bi djelovati protiv njegove familije, protiv sadašnjeg supruga, otrgnuti djetetu oca uz kojeg je vezano... Komplicirano, čovjek nije sam, treba misliti na djecu...“ i tako priča za sada završava prilično nesretno. Nastavak slijedi. A kraj se još ne zna, premda je vrlo mala vjerojatnost da će se njih dvoje opet spojiti.
Ipak sam dobila dojam da kad si tako pričamo svoje životne ljubavne priče, nekako nedopustivo sažimamo i prelazimo preko tolikih slojeva, jer treba raditi, stvarati, brinuti se. I nema se vremena ni snage za analiziranje, suočavanje, rješavanje tih kompliciranih situacija koje nastaju najviše zbog nedostatka hrabrosti, možda i one mladenačke ludosti koja više nije primjerena... ili tko zna čega.
I tako slušam te kratke snažne ljubavne priče, gutam ih kao pravi ljetni ljubić i pitam se kako nekima uspijeva čitav život provesti uz nekoga tko nije njihov suđeni ili suđena i postoji li zapravo ta neka fatalna veza i prepoznavanje, ili smo skloni idealiziranju (mi žene, posebno) pa se zapravo radi o nekim drugim jednostavnijim biološko-sociološkim sklopovima koji nas drže zajedno i bez nepotrebne tragične dubine. Izmišljamo li ju nekada sami, da bi si olakšali neko teško razdoblje i našli utjehu u onom zamišljenom partneru jer ovaj uz nas nije uvijek onakav, kakav bio mogao biti onaj drugi, da smo ostali s njim? Može li se prava ljubav zaista s vremenom osjetiti ili čak i naučiti, baš kao što su nekada neke majke govorile svojim kćerkama kako ni one nisu odmah na vjenčanju voljele njihove očeve, ali je ljubav s vremenom došla. Može li Božji blagoslov i molitva utjecati da brak postane ono sveto mjesto ljubavi kakav bi trebao biti? Ili se radije okrećemo ljubavnim pričama u kojima je Bog prisutan samo kod zaklinjanja u njegovo ime, a zapravo sve vrvi od strasti i ljudskih osjećaja bez te transcedentalne upućenosti para na onoga koji ih može možda još dublje spojiti.? Odgovora je možda mnogo, a možda ih nekad niti nema...već se jednostavno živi bez njih. Ipak će ljubavne priče, kako one književno vrijednije, tako i one za manje zahtjevne, biti zanimljive. Još me muči odgovor na pitanje zašto su sretni završeci nekako umjetnički manje vrijedni? Podrazumijeva li patnja i u ljubavnim pričama onu dubinu i analizu koja nam u jednostavnoj sreći izmiče?
Kako bilo, danas je Savršeni na naš gramofon stavio staru singlicu na kojoj na jednoj strani Josipa Lisac i Miro Ungar u rock operi Gubec-Beg pjevaju Ljubavnu pjesmu koja odiše srećom, dok na B strani singlice Ladarice pjevaju Baladu o nesretnoj ljubavi. Ja si rado odslušam obje strane i pokušavam se sjetiti, osim one o Johnny Cashu, još neke stvarne ljubavne priče koja završava sretno. Ima ih sigurno, a možda i vi znate koju. Gospođi Ani Žube ostavljam one izmišljene, a književnim teoretičarima a i kritičarima da donose sudove o (ne)kvaliteti takvih uradaka. Do tada gutam ljubiće u verbalnom i glazbenom obliku. Jer ovi pisani u knjigama (kao npr. Schlinkova „Žena kojoj sam čitao“) me odmah zaokupe povijesnim temama poput nacionalsocijalizma i kolektivne krivnje. A to nisu teme za jedan ljetni ljubić, kada se prepuštamo ljubavnim emocijama... Zar ne?
|
