Bilo je to prije nešto više od dvije tisuće godina. Po Judeji i Galileji se širio glas o nekom neobičnom proroku, Mesiji, koji je sam sebe bogohulno nazivao Sinom Božjim. Propovijedao je jako neobične stvari, kako treba biti ponizan, služiti drugima, ljubiti neprijatelja, dapače okrenuti i drugi obraz kad vas netko napadne. Neobičan svat se također družio sa sumnjivom ekipom, carinicima (u rangu današnjih odvjetnika), prostitutkama (one su svoj rang dosljedno sačuvale kroz tisućljeća) i ostalim društveno manje prihvatljivim članovima.
Premda je bio susretljiv prema onima koji ga još nisu upoznali i bili čak i skeptični ili kritični, nekom nevjerojatnom preobrazbom Boga u čovjeka, razbjesnio bi se vrlo ljudski na farizeje. To su bili pismoznanci, oni koji su tumačili židovske svete spise (Stari Zavjet). Prvenstvena im je briga bila da u osobnom životu slijede Zakon i usmenu predaju. Zbog doslovnog štovanja Zakona, udaljili su se od stvarnog života i puka, pa su s vremenom dobili negativan preznak kao dvoličnjaci koji ispred čovjeka stavljaju Zakon.
Čista povijesna nepravda, to su jednostavno bili vrlo dosljedni ljudi. No kako bilo, neobičan Sin Božji smatrao ih je većom opasnošću od carinika (ponovimo, današnja nepravedna slika o odvjetnicima - sigurno ima i poštenih, čak ako ih nitko od nas nije doživio) ili prostitutki (ovaj pojam je isto dobio šire značenje, jer danas označava i one koji ne prodaju samo svoje tijelo). Zašto se Sin Božji tako jezdio na farizeje?
Kažu da za neke odgovore treba vremena. Pa nakon podosta vremena možemo promotriti ovu temu na jednom primjeru predsjedničkih izbora u jednoj malenoj zemlji na brdovitom Balkanu, premda njezini stanovnici ne pristaju na takav naziv. Nije na odmet spomenuti da se radi o vjerojatno najpametnijem narodu na svijetu s najljepšom zemljom i morem. Naravno, svo to blago je teško sačuvati od vanjskih neprijatelja koji su uvijek bili tu s namjerom da nešto prisvoje, opljačkaju, otmu... Zato je mala zemlja teško čuvala svoju samostojnost. Prava istina je da je narod obožavao demokraciju i različitost mišljenja, pa se nikada oko ničeg, osim u ratnim vremenima, nije mogao složiti. Tada je bilo svejedno tko ste i iz koje stranke. Ipak, poučeni bolnim povijesnim iskustvima, postali su ti vječni naivci malo oprezniji, pa se počelo gledati tko je od kuda, jer tko se jednom opekao, puše i na hladno. A to puhanje na hladno je zapravo postao omiljeni nacionalni sport. Pa se tako, čim bi se netko izjasnio za neku stranku koja je u prošlosti bila omražena, odmah čovjeka diskvalificiralo jer su to ti (najčešće) opasni crveni koji opet hoće sve zacrveniti, a mali narod na Ne-Balkanu voli tradicionalno zelenu boju, jer su po pitanju politike, vječno zeleni. Prijetnje bojama je opako jaka stvar kod malog zelenog Ne-Balkanca .
U međuvremenu se zajednica Sina Božjeg u toj maloj zemlji raširila, pomogla puno u očuvanju malih zelenih vjerski, kulturno, pa onda i politički. Zajednica vjernika nije naime htjela postati kao farizeji koji su se odvojili od puka i svakodnevnih problema. Premda su im neki koji nisu pripadali toj zajednici, a i neki iz zajednice, zamjerali odstupanje od onoga što su propovijedali u svakodnevnom životu. Pa su ih čak znali nazivati farizejima, jer propovijedaju jedno, a rade drugo - što je ponavljam iskrivljeni pojam prvotnog značenja farizeja, koji zapravo radi samo jedno - slijedi svoj put držeći se doslovce Zakona za koji je uvjeren da je jedino ispravan, pa makar pod cijenu da bude omražen u društvu (budim li već pomalo simpatije za nepravedno ocrnjene farizeje?).
Dakle, crveni su zli, jer su u prošlosti radili jako ružne stvari (svi su oni isti, i ovi od danas) i jer propagiraju neke globalne stvari i zanemaruju nacionalno. Crni su pravi domoljubi, ali su imali metode kao i ozloglašeni crveni, što se ne smije javno reći, a najbolji su oni koji vjeruju u Sina Božjeg. Ne zato što bi možda živjeli po njegovim načelima, već zbog povijesne nepravde i proganjanja u prošlosti. Nepravdu ne podnose i ne praštaju mali zeleni (s pravom, sjetimo se samo prošlosti). Pa se domoljubi moraju pod svaku cijenu ugurati u Crkvu, jer izvan nje nemaju kredibilitet. Jasno do sada?
Onda se nađe gomilica njih, koji žele biti predsjednici u maloj ne-balkanskoj zemlji, a s pitanjem vjere se nose na različite načine. Neki se križaju na javnim mjestima, premda sami ne vjeruju u Boga, ali to je dio nacionalnog naslijeđa, pa treba poštivati, a i pragmatično-politički gledano, nosi više glasova. Neki su jasno protiv miješanja vjere i države, neki glume mudrace, pa šute o tom pitanju ne bi li izgubili ionako izgubljene glasove... Na kraju ostanu dvojica i uvjeravaju građane kako su obojica jako dosljedni, pošteni, pravdeni, dobri nasljednici Sina Božijeg... Ali ne... Jedan je crveni (dakle zao - sjetimo se samo prošlosti) i pazi sad bezobrazluka farizejskog, ne vjeruje u Sina Božjeg, a nije spreman promijeniti ni ublažiti tu svoju farizejštinu. Čak ako zna da je narod većinom za Sina Božijeg, barem onako, formalno, kao dio naslijeđenog nacionalnog identiteta. Tko ionako danas još živi po njegovim načelima? Taj crveni vrag ide i dalje svojim bezbožničkim putem, bezobrazno dosljedno. Istina, u programu zagovara pravdu i jednakost, nekako jako slično propovjedima neobičnog Proroka, ali diskvalificirati ćemo ga, jer je običan farizej, što i nije neka optužba, ali je crveni od glave do pete, a to mali zeleni ne podnose (s pravom, sjetimo se samo prošlosti).
Zato imamo drugog kandidata, hvala Bogu, vjernika koji živi po kršćanskim načelima. Ne boji se nikoga, osim dragog Boga. Zatim dodaje kako se onaj tko tako dobro i pošteno radi svoj posao kao on, ne treba bojati Boga. On ga se ipak boji. Velika je to tajna vjere - nedokučiva u svojoj kontradikciji. On je pripadao crvenoj zajednici, a na njegovim skupovima se njegovo ime još uvijek crveni na očito starom plakatu, koji sad koristi, makar više nije crven u duši. Zapravo, sad kad malo bolje razmisli, grozi se tih crvenih s kojima je godinama crvenio sve oko sebe. On se više ne želi crveniti. Ne treba to njemu. Crvene se oni koji se imaju nečega sramiti... nema se on čega sramiti, osjećaj srama ostavlja drugima... onima koji ga slušaju. Čovjek se jednostavno zna približiti običnom čovjeku onda kada ga on treba. Dok je bio crven, bio je blizak čovjeku, sad dok više nije nijedne boje, već je za sve male zelene tu, opet je blizak čovjeku. On je od farizejštine udaljen miljama. Istina, njegove izjave i djela nisu uvijek u skladu s načelima vjerske zajednice kojoj srcem i dušom pripada. On izjavljuje kako onima kojima je grad u kojem on kao glavni "samo dela svoj posao" preskup, slobodno mogu potražiti neko drugo mjesto za život. On psuje kada ga građani ne podržavaju, on vozi prebrzo i bježi sa mjesta prekršaja... Ali on je spreman biti Božji čovjek do kraja. Spreman je raščistiti sa svim svojim aferama (htio je on to i prije, ali sad je baš zgodan trenutak), pa se i dati razapeti za svoj narod, ako je kriv. On se ne osjeća krivim, neka ona pravda o kojoj priča kandidat-bezbožnik utvrdi da li je kriv ili nije.
Zna on da Sin Božji ne voli farizeje. Zajednica vjernika je isto tako danas, kao i nekada Sin Božji, otvorena prema slabijima, grešnicima, potrebitima. Dovoljno je reći da vjerujemo u Boga i živimo po njegovim načelima. Ako i nije uvijek dosljedno, tko je spreman baciti prvi kamen? Tko je bez grijeha? Ha, jesam vas? ... To je područje gdje nema gubitnika... a Banditos to dobro zna.
Mislim da su i Crkva i država u Hrvata u krizi, jer ju sačinjavaju velikim dijelom nedosljedni ateisti i jednako tako nedosljedni vjernici. Humanizam, poštenje i domoljublje su univerzalne vrijednosti i ne bi smjele biti sagledavane iz konteksta nečije vjerske (ne)pripadnosti. Uvijek se lakše u razgovorima i životnim stavovima razumijem s dosljednim agnosticima i ateistima, kao i s dosljednim vjernicima. Navodno sam vjernica, ali kad čujem našeg možebitnog budućeg predsjednika, kako on živi po krščanskim načelima, osjećam se kao najlošiji vjernik, jer se ne prepoznajem u svom bratu po vjeri i padnu mi na pamet samo riječi:
"Gospodine, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, samo reci Riječ i ozdraviće duša moja."
Koja je to Riječ? Ljubav, Milost, Oprost? Tolerancija? Ako tako gledamo, svejedno je tko nas negdje predstavlja, jer pozvani smo na praštanje, razumijevanje, toleranciju. Ili?
Ipak, nekima je bitno da je naš čovjek (što god to značilo), da je mali zeleni (ni tu nije jasno o kakvom zelenilu se radi), čak i ako smo svjesni da nije baš uzoran.
Ali zato postoji pojam biranja manjeg zla. Najveće zlo nije bahatost, neobrazovanost i primitivizam. Jer tko će se usuditi među braćom odrediti što je nekome u duši. Sve je to stvar osobnog prosuđivanja. Zlo (i naopako) je kada vam oni koji navodno žive po kršćanskim načelima (poniznost, praštanje, osjetljivost za slabije) šalju poruke (pri)glupe mržnje prema svome protukandidatu, kao one jučerašnje: "On nije ništa u životu radio, osim što je bio profesor." Dakle, onaj tko ima neko znanje ili uči, taj ne radi ništa. Po tome je i Sin Božji bio neradnik čitavo ono vrijeme dok je propovijedao i učio svoje bližnje. Naravno, o kraljevstvu Božjem.
Kad bezbožnik uči nekoga o stvarima ovoga svijeta, to ne vrijedi ništa. Jer njegova slika svijeta je bez Boga. Premda se izražava kršćanskom simbolikom svjetla i tame. Za sebe vrlo proročki govori kako označava to svijetlo, a druga opcija je ona koja označava tamu i zlo.
Prilično zbunjujuće sve skupa. Baš kao i u vrijeme Spasitelja. Što nam je zapravo htio Sin Božji poručiti? Borite se za Istinu, onako kako sam vam ja pokazao. Interpretacija je strašna stvar.
Mnogi su kroz povijest hodali sa slikom Boga, iza koje su bili u stanju raditi neljudske stvari. I zbog takvih je zajednica Naroda Božjeg osramoćena. Ne opravdavam ovime niti mržnju nevjernika prema vjernicima. Onima kojima je Crkva, kao institucija koja okuplja vjernike, za sve živo i neživo kriva. Pa nedavno čitam na blogu ozlojađenu majku, čiji sin nije dobio adekvatnu medicinsku njegu, jer ta gramzljiva Crkva uzima sav novac. Ljutnja je ljudska, pa i Božja, kako vidimo. Mržnja je loša.
Zato nam (dijaspora je još uvijek dobrodošla, barem za izbore) s Novom godinom želim i novog predsjednika, koji neće sijati mržnju prema drugima, pa čak i ako su to politički protivnici.
A o farizejima novijeg kova, nemam što dodati. Isus je još davno pokazao svoju ljutnju, iznerviran farizejima, možda ih nekada i neopravdano sve skupa trpajući u isti koš. Ipak je i On bio čovjek. Pa se nadam da mi ovu moju ljutnju neće nitko zamjeriti.
Meni ovi današnji političari isto znaju doći na zub. Od sve sile mogućih predsjedničkih kandidata najviše su se bavili optužbama na račun onoga drugoga. Izazvalo je to i u meni ljutnju. I žalost. Ljude popu Vlade Gotovca, Borisa Marune ili Tihomila Rađe više nema. Izumrli su takvi političari, kao nekad dinosauri. Ljudi koji su bili za Hrvatsku, ali ne bilo kakvu. Ali takve je još Krleža nazivao "političkim naivcima".
Ako se dobro sjećam, negdje je i zapisao kako su ljudi više glupi nego zli... Ne znam bi li to trebala biti neka utjeha, ali nadam se kako se neću morati tještiti tim riječima za koji dan. Kada farsa prođe, maske padnu, a žestoki mali zeleni shvate kako ih je netko opet preveslao. To je valjda upisano u genetskom kodu ovog zanimjivog malog naroda. Prava šteta da nam predsjednik nije postao stručnjak s tog područja. Tko zna što bi sve doznali svjetski predsjednici o nama. Ipak za nadati se je da će se u slučaju pobjede pravog malog zelenog prevodioci konzultirati i sa nekim čarobnjacima pretvorbe novijeg farizejstva u izvorno staro, dosljedno. A ako pobijedi crveni vrag onda smo ionako izgubljeni i spasa nam nema (jesam li ikad pisala o jednoj Sv. Misi na kojoj je Don Živko Kustić propovijedao o crvenom zlu?). U što čisto sumnjam, jer su nas biskupi preporučili zagovoru Spasiteljeve Majke, naše Odvjetnice kod Boga.
O Bože, zašto si me stvorio u ovom čudu od društva, gdje više ne znam što mi je misliti, a kamoli činiti? Želim vjerovati, a ne znam kako uz sve te političko-vjerske uzore, crvene bezbožnike i domoljubne naputke crkvenog učiteljstva. Najstrašniji, na granici cinizma mi se čini savjet da glasujem po vlastitoj savjesti. Kao da je savjest neka čarobna formula, koja je tu uvijek sa strane, zna uvijek što je najispravnije, a sva sila (in)formacija izvana ne utječu uopće na nju, a unutarnji rad na njoj se radi nekim čudom, izvan svega toga... Možda molitva pomogne... Ostajte mi zdravo (ne kao pozdrav crvenih, već kao Zdravo Marijo).
|
