Imam puno toga za napisati, izbaciti, prokomentirati, ostaviti drugima na razmišljanje i požnjeti onda u komentarima plodove svog, nekad više, nekad manje uspješnog truda kroz pisanje. A pišem sve rjeđe, što nije dobro, jer mi se onda misli i ideje gomilaju u glavi i srcu i ako ih ne pohranim, bojim se da se ne raspuknem.
A zašto pišem sve rjeđe, je naravno, ključno pitanje... Ima tu dosta takozvanih objektivnih razloga jer uz prilično zahtjevan posao sa stalnim školovanjima (na stranom jeziku) i dodatni posao trenerice u klubu, muža, dijete, kućanstvo... jednostavno ne stignem. Ali sve bi se to dalo i nekako izvesti kada bi si pisanje stavila kao prioritet (prije bavljenja s djetetom, opranim i spremljenim vešom ili koliko-toliko urednim stanom).
I onda ja radeći neke takve navodno bivše ženske poslove (jer sad sve dijelimo, samo još nismo podijelili mozak na muški i zenski način obavljanja stvari) razmišljam i zamišljam kako vodim ugodni razgovor u stankovićevoj emisiji, a povod da me pozove je nesto u stilu: "Kako je biti moderan gastić i što ste sve postigli (mi moramo uvijek nešto postići takav nam je horoskop) u ne više tako dalekom svijetu?" I najvažnije: "Kako održavate vezu s domajom?"
I onda ja pričam kako smo došli, svoju priču o integraciji, prvo kao nezaposlene (ne)majke, pa zatim nakon duge borbe i kao zaposlene, s vremenom i prezaposlene (oprezno sa željama, neke se čak i ostvaruju), pa zatim o nekim usporedbama s mojim profesionalnim područjem bavljenja ovdje i u domaji, pa o nekim vječnim temama i novom kovu gastića i onome što je ostalo od stare slike i koliko one ovise o stupnju obrazovanja, a koliko su univerzalne... I onda si pomislim, kako sam blesava, jer si zamišljam razgovor kod Stankovića, umjesto da bacim misli na papir.
Volim gledati Acu, i gotovo su mi najbolje emisije o nekim ne tako poznatim ljudima čiji me obični životni stavovi često više oduševe od (pre)često pozivanih političara, nekih novinara ili drugih javnih osoba.
I onda me obuzme bijes, jer se sjetim svoje bolne točke i jednog od razloga zašto sve manje telefoniram i pišem, što blog, što mejlove.
Isto kako je Aco danas mom prvom uredniku u domaji Pilselu, postavio nekoliko pitanja, a ovaj je odgovarao pokušavajući se staviti u kožu Jadranke Kosor, tako ću i ja umjesto svojih izjava zamoliti Acu da mi postavi nekoliko vrlo važnih pitanja, od iznimne važnosti za svekoliko pučanstvo.
Aco: "Pa, da odmah na početku riješimo, zašto vas nema?"
Ja: "Presofisticirana sam."
Aco: "Kako to mislite?"
Ja: "Pa, kao što već vjerujem da svi koji prate medije znaju (a to su dakle i oni koji ih ne prate, ali onda nekako doznaju), jer to je od velike važnosti za ovo društvo, ja sam udana za Mr. Perfecta ili po naški Savršenog, koji je stručnjak za tehnička pitanja (iz svih područja) i inžinjer po vjeri.
I tako on brine o svemu što ima veze s tehničkim pitanjima, od održavanja auta do popravaka po kući i naravno našeg Interneta. Ali kao svaki pravi vjernik tehničke struke, ključna riječ je optimizacija.
Aco: "Možda da pojasnimo za naše gledatelje koji ne znaju..."
Ja: "Kako god da objasnim, vjerojatno neću doprijeti u srž tog duboko urezanog pojma u svaki pravi optimizirajući mozak, ali radi se, onako laički o tome da svaki proizvod treba po cijeni optimalno odgovarati onome što stvarno nudi, a ne dakle prodavati muda pod bubrege samo zato što se to fura. Dakle, to su tipovi koji se ne daju očarati reklamama, akviziterskim pričama, spotovima i sveopćom materijalističkom histerijom kupovine. Ne, oni gledaju sumnjičavo svaki novi proizvod, informiraju se, uspoređuju ga, testiraju i onda se odluče za neku drugu varijantu, koju onda opet prvo proučavaju, testiraju...
Aco (nestrpljivo): "U redu, mislim da smo shvatili, možete li prijeci na bit?" (ipak je on studirao pravo, vidi se, bistar momak).
Ja (pomalo uvrijeđeno - ipak sam ja žena jednog optimizirajućeg inžinjera, a ta kategorija je toliko obespravljena i neprepoznata, pa koristim šansu kratke medijske eksponiranosti, ne bi li malo progovorila o našim problemima): "Dakle, ja se svako malo ulogiram i neko vrijeme uspijem pregledati na brzinu mejlove ili prolistati blog, ali onda hoću nešto napisati ili prokomentirati i sve se sruši. Ali to nije ništa... pravi izazov su telefonski razgovori preko Inerneta. Prvo se okrene broj željene osobe, onda se uspostavi veza, ali tako da vi ne čujete osobu koju ste nazvali ili ona ne čuje vas, pa jedan urla... Halo? Halo? Tko je? Monoperajanka, jesi ti? – znaju oni već kako se iz inozemstva slabo čuje, ipak je to danas nemoguće, spojiti svijet s domajom.
Onda se prvi puta veza prekida, pa se uspostavi drugi puta. Ali onda nakon par minuta počne sve zatezati i pola riječi se ne čuje, pa jedan drugome vičemo... čekaj, sto si zadnje reeeekkaaaooo (ako je netko gledao Finding Nemo - razgovor Dori sa kitovima je otprilike najbolji opis kako to zvuči). Onda ja već polako gubim živce, o vremenu da ne pričam, djevojčica već nestprljivo tapće s nogama pokraj mene... I onda se opet uspostavi veza, počnemo konačno pričati, ali se onda odjednom sve bez upozorenja sruši, komp se zarcni i sve je kao mrtvo. I onda opet diži staru kantu (samo blesavi šminkeri mijenjaju te tehničke stvarčice svakih par godina, pravi kuleri su oni s pretpotopnom tehnikom, ali imaju ono nešto... njima ne trebaju glupi isprazni dokazi muškosti).
Aco (sa zanimanjem): "Jel, znači i ja sam jedan od tih tipova koji se moraju dokazivati? Baš sam kupio najnoviji model Nokie. Nego, ako sam dobro shvatio, odabranik vašeg života je po profesiji baš u toj branši, pa me to sve podsjeća malo na paradoks ili možda onu staru da postolar hoda u najlošijim cipelama."
Ja: "Bravo, Aco, znala sam da si dobar, zato se i zamišljam kod tebe u emisiji, jer znam da ćeš odvesti priču na pravu drinu..."
Aco: "Da ne ispadne da sad favoriziram svog gosta, volim ja biti i nezgodan prema njima... Pa što kaže Savršeni, možda ima neki razlog za to sve?"
Ja: "O, razlozi su posebna priča. Njih ima na stotine. I kad god nešto ne funkcionira postoji neko savršeno logično rješenje, koje se znanstveno i parametrima može dokazati i objasniti. I svaki puta je neko drugo u pitanju, a ja glupa i isprazna duhovnjača, ne želim se baviti tim tehnikalijama i dođe mi da glasno zaurlam... što ću sada gospodine Aco i učiniti u vašoj emisiji. Jer sam vidjela da je i Pilsl donio istoimenu knjigu, a ista se stalno spominje i u jednoj kulturnoj emisiji svaki tjedan po pola sata... J**E MI SE O RAZLOZIMA, TEHNIČKIM OBJAŠNJENJIMA, OPTIMIZACIJI PONUDE I CIJENE. Ako se uskoro nešto ne promijeni, pozvati ću najskupljeg ponuđača telefonske FIKSNE mreže (na ovu riječ Savršeni vadi češnjak i križ) i dati ugraditi nemam pojma što, ali nešto najskuplje i najneoptimalnije što će mi omogućiti da razgovaram, surfam i ono malo slobodnog vremena što imam ne provedem derući se u neku slušalicu od telefona, koji to zapravo nije i Tesla se vjerojatno okreće u grobu, ne zato što mu je drugi maznuo proizvod, nego što je kvaliteta lošija od njegovih prvih prototipova.
Aco: "I što biste poručili na kraju ove naše nedjeljne emisije mladima?"
Ja: "Dragi mladi, a posebno mlade... ono što vam želim reći...... O, ne... zvuk nestaje, počinje se rušiti.......... Halo, halo? Čujemo se???"
Aco: "Dragi gledatelji, izgleda da nam je pukla veza, jer je naša gošća u studiju bila prisutna putem današnjih fantastičnih mogućnosti mobilnog Interneta. Šteta što nismo čuli poruku za kraj, ali zamoliti ćemo je da pošalje pismo po golubu pismonoši, oni su ipak pouzdani, makar ne toliko brzi... To je bilo sve za danas, lijepi pozdrav i doviđenja za tjedan dana."
|
