Prije svega želim svima u domaji i izvan nje, koji ju nose sa sobom u pinklecu poput mene, sretan Dan neovisnosti. Neću puno o razlozima za ili protiv slavlja. Kažu da je lako biti kapetan poslije bitke. A ja ne vjerujem u lake stvari u životu. I bez obzira na ishod bitke ili situaciju nakon nje, mislim da su sve žrtve, odnosno njihove obitelji, zaslužile naše poštovanje i zahvalu. Taj dio bih jasno odvojila od onoga koji je uslijedio nakon spremnog odlaska velikog broja ljudi u rat za Hrvatsku. Premda vjerujem da su nažalost i prije samog rata postojale kalkulacije ili barem odsutnost realnog promišljanja ili upozorenja kako su u svakom ratu neizbježni ratni profiteri, a zatim desetljeća gospodarskog i moralnog oporavka.Ali nakon stoljeća neodsanjanog sna o neovisnosti (o značenju tog pojma dalo bi se razglabati), emocije preuzimaju vodstvo. K tome kažu još neki da su Hrvati kao narod naivni. Ako to kao takva genaralna teza može stajati, onda nikako da postanemo svjesni toga, pa se svaki puta nanovo nađemo prevareni, pokradeni ili toliko opečeni da su nam svi isti i potencijalni neprijatelji, kako je to povijest od stoljeća sedmog već više puta zorno pokazala.
U takvim okolnostima s jedne strane i agresije s druge, nije stvarno lako biti pametan.Možda doista drukčije nije moglo biti. Slušajući iste ljude nakon rata kojim rječnikom i stavovima nam se obraćaju, ne mogu se oteti tom dojmu skepse i postavljanju pitanja o neizbježnosti rata. Ali prošlost ne možemo mijenjati, za razliku od povijesti, ne kao znanstvene discipline već kao platforme koju svaki režim prekraja po vlasitim mjerilima. U prošlosti ostaju brojke žrtava palih za domovinu, ideju slobode i neovisnosti. U povijesti ostaju imena političara koji su tu neovisnost proglasili.
Jučer sam gledala početak svečane sjednicu Sabora uoči današnjeg Dana. Mislim da sam već negdje na blogu hr. pročitala da je nekome to izgledalo više kao komemoracija nego proslava. Meni se čini da da radi o različitim perspektivama, doživljajima, pa otuda i njihova tragikomičnost. Naravno da državni, politički, sudski, crkveni vrh u takvim prigodama vidi proslavu, čak i uz spominjanje svih postojećih problema. I uopće ne želim povlačiti paralelu sa socijalizmom, već samo sa jednim segmentom proslave, iz moje doživljajne persepktive. Naime, obilježavanje proslava sa istim pjesmama iz ratnog razdoblja, u nekim drukčijim izvedbama i okolnostima, zna zvučati stvarno umjetno. Sjetim se svojih pionirskih dana i pjesama o borcima i antifašizmu koje mi unatoč trudu tadašnjeg okruženja nisu nikad ušle pod kožu i bile su kao strano tkivo u meni, čak i uz Balaševićev pokušaj osvješćivanja tog problema neproživljenosti rata i zakletve o tome kako se ipak može računati na nas.
Onda se sjetim Domovinskog rata i pjesme Moja domovina koja nam je bila pred-upozorenje za početak zračne opasnosti i uzbunu. Trnci su me tada prolazili kad bih ju slušala, slike razaranja hrvatskih gradova odmah bi mi bile pred očima, praćene osjećajima tuge i ponosa. Imam osjećaj da nas je ta pjesma stvarno u tom trenu zbližila, nas inače navodno razjedinjene Hrvate. Pretpostavljam da je malo onih koji su tada imali potrebu komentirati izvedbu ili aranžman, bila je to pjesma iz srca u ratnom vihoru.
I onda gledam nakon dvadeset godina više-manje istu ostarjelu ekipu, a zbor HRT-a izvodi tu pjesmu koja u meni ne izaziva nikakve emocije osim osjećaja neprimjerene iritantne izvedbe u visokim tonovima i tragikomičnosti pri preletu kamere i spontanom polu-pjevušenju jednog ministra.
I ja sam očito ostarila i nisam više mladenački naivna. Ali ako su si tada, u vrijeme rata, dozvolili to i mnogo stariji i iskusniji, smirujem se djelomično mišlju o prolaznosti. Sve će to proći, izaći će se jednom iz malodušja i raznih kriza, samo će neki platiti veću, a neki manju cijenu. I to je život.
Pomalo naivna i u sebi kontradiktorna politička izjava o nekom pravednom kapitalizmu kojem bismo trebali težiti, izaziva u meni slične emocije kao i spominjaju socijalizma s ljudskim licem, u kojem smo živjeli. Jer i to ljudsko lice imalo je naličje koje je mnoge stajalo glave. Opet jedan drugi hrvatski intelektualac u katastrofičnoj emisiji katstrofalnog voditelja kaže kako je kod nas uništen pojam općeg dobra i svatko gleda samo svoj mali svijet, obitelj i dalje od toga se ne ide u izgradnji civilnog društva. Sjajno mi je kako već životno iskusni i veliki umovi u svojoj dobronamjernosti ne vide čitavu sliku. Ako je netko prije dvadeset godina otišao braniti zemlju, bez obzira na različitost motiva (mlađi dijelom iz avanturizma, neki jer su tako opet branili svoj vlasiti prag,a neki iz osjećaja za opće dobro) i nakon povratka naišao na sliku grabeži, pa jasno je da mu je puna kapa općeg dobra jer se ono ne cijeni i s godinama koje prolaze se cijene sve manje.
I opet se vraćam onima koji nas vode, koji govore u naše ime i trebali bi biti primjer i uzor.
Neki su u sudskim procesima, neki su i osuđeni. Pravna država radi konačno svoj posao. Jasno je da ne mogu ni među primjerima biti samo najbolji primjerci. Sve je to ljudski, zar ne? Ali je meni strašno da je Sabor legitimno utočište za osobnu egzistenciju, a ne prvenstveno mjesto s kojega se radi za dobrobit naroda, pa neka se onda primjereno i bude plaćen, premda se sintagma dobrobiti i dobrih namjera može opet dovući i do pakla. Ali neka barem te namjere budu neko polazište.
Tako slušam neki dan kako je jedan visokopozicionirani čovjek, bivši blagajnik većinske stranke u Saboru, trenutno u pritvoru, ponovno aktivirao svoj saborski mandat, jer je egzistencijalno na to prisiljen. Pa nakon svih visokih pozicija i dobrih primanja, Sabor ostaje kao joker u rukavu. Nekako uz svu hrvatsku naivnost koju svjesno nosim u sebi, teško mi je vjerovati da će ta motivacija za povratak u saborske klupe donijeti nešto od općega dobra za društvo. Ali zakoni su jasni, izglasali su ih oni koji sjede tamo i čovjek smije to napraviti, sve je po zakonu. Dobro je da konačno imamo svoju domovinu u kojoj se barem u Saboru poštuju zakoni. I nemojmo biti nezahvalni i ne trpajmo sve političare u isti koš, to ih jako ljuti. Ako i jesu svi u istim klupama, razlikuju se oni jako, toliko da su spremni ne razgovarati i vrijeđati se nemilice. Dok ne dođe vrijeme za koaliranje, onda razlike popuste. Ipak ideja općeg dobra prevlada.
Ali sada nakon nacionalnih specifičnosti, idemo malo na usporednu razinu kod malo daljih susjeda Esterajhera koji su ne-pravedni kapitalizam dijelom zamijenili socijalnom politikom iliti na hrvatski prevedeno politikom većinskih socijalista (govorim za Beč) ili da budemo još domoljubno precizniji, crvenim komunjarama kojima stalno prijete tzv. narodnjaci i još takozvaniji slobodnjaci. I da se odmah prisjetimo, te dvije spomenute stranke su, unatoč velikim razlikama, prije nekoliko mandata koalirale, naravno za opće dobro. Neka dobra su stvarno opća tj. univerzalna.
Onak gastički pojednostavljeno, slobodnjaci su oni od pokojnog Haidera, koje sada vodi Strache i svoju kampanju bazira na sloganima: "Previše stranoga nikome ne donosi dobro"," Mi smo za slobodne žene" što se odnosi na muslimanke i stav stranke o zabrani nošenja prekrivala za glave na javnim mjestima, "Mi vjerujemo u našu mladež" (s time da je njemačka riječ Jugend povijesno opterećena zbog hekadašnje hitlerove mladeži, slično kao i potpuno legitimna riječ rasa koju sam ja preuzela u jednom stručnom tekstu, pa su me u korekturi zamolili da ju zamijenim nekom manje problematičnom riječi istog značenja) ili onaj meni najbolji: "Jer je nama stalo do Bečana". Pa se pitam kao i Mirna Jukić u jednom već poodavnom radijskom razgovoru, odnosi li se to i na nju i tko su Bečani za Strache-a? Moja djevojčica je rođena u Beču i čitav svoj mladi život je provela ovdje, a mama i tata su zagrepčani. Ona za sebe kaže da je Bečanka, ali ne i Austrijanka.
Najveći paradoks je tajna veza Strache-a i srpske zajednice (trenutno zbog veličine zajednice traže priznavanje svoje manjine u Austriji) pa se Strache i slika na plakatima s pravoslavnom plavom brojanicom, koju nosi na ruci u pozi zasukanih rukava. Populistički nastrojeni Srbi navodno glasaju mahom za njega, a neki nepisani pakt se razvio valjda na temeljima međusobne bliskosti u stavovima, ili neke računice koja može na prvi pogled biti nespojiva, ali kako nas je već i naša povijest valjda poučila, ekstremi se znaju jako dobro razumjeti. Pa se pretpostavljam neki Srbi ne osjećaju više kao stranci i pragmatično se vežu uz jednog ekstremnog političara koji ih prihvaća kako bi pokazao kako je otvoren za dijalog sa svima koji igraju (može i srpsko kolo) po njegovim pravilima. A ni brojčanost glasova nije zanemariva, onako usput.
Moje mišljenje je da se takvim kampanjama poigrava najnižim osjećajima čiji odjeci otežavaju javnu raspravu o bitnim temama, a stranci su sigurno jedna od njih. Rekla bih da su razlike ovdje više vezane uz socijalni status nego uz nacionalnu pripadnost. Jer određeni sloj Austrijanaca (ovdje ih neszlužbeno zovu prolis) jednako tako podržava političare koji u strancima vide samo opasnost.
Postoji ovdje teza o poželjnim i manje poželjnim strancima koji se ovisno o oku promatrača regrutiraju po nacionalnoj ili socijalnoj pripadnosti. Tako smo mi ovdje više poželjni jer smo visoko obrazovani, premda dolazimo iz bivše Juge, što nam baš i nije neka preporuka. Naravno, takve stavove nećete nikad čuti javno izrečene jer Austrijanci za razliku od hrvatskih političara uglavnom više paze na svoj politički govor i kako pakiraju svoje poruke. Kako su i šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata još uvijek opterećeni temom nacizma, Strache i slični izazivaju buru i smatraju se autsajderima, osim ako nisu potrebni za koaliciju, pa se onda govor malo prekraja.
Na nekim plakatima drugih stranaka je Strache prekrižen, pa je dijete naše prijateljice komentiralo:"Mama, vidi, zabranjen striček".
Ja nemam pravo dati svoj glas na izborima u Austriji, a u Hrvatskoj mi to pravo još nisu oduzeli. Ali si utvaram da imam pravo komentirati svijet u kojem živim i radim, kao i onaj iz kojega sam potekla i u kojem sam se školovala i odrasla.
Na svoj bečki prozor neću danas izvjesiti hrvatsku zastavu, jednako kao što ni za nadolazećći austrijski nacionalni praznik neću izvjesiti austrijsku zastavu. To uopće ne znači da sam apolitična ili neutralna u svojim stavovima. Samo mislim da ima različitih situacija i okonosti i bezbroj drugih načina izraziti svoje domoljublje.
Kako je Beč primjer gdje bivša Jugoslavija u malom i dalje zajedno živi, trudim se u okruženju brojnijih Srba u Beču dostojno živjeti svoju hrvatsku pripadnost uz naučeni oprez i nacionalno-genetsku ali osvještenu naivnost, izgrađujući ljudske odnose i sa njima, našim poopćenim neprijateljima bez imena i prezimena, pitajući se što bi bilo da dođe do situacije rata opet, bi li ljudskost prevladala nacionalnost. Odgovor možda neću nikada doznati, ali do tada mogu promatrati neke meni zanimljive pojave..Kao primjerice činjenicu da je odmah nakon izložbe u katedralnom Dommuseum-u nakon izložbe o Hrvatskoj kao kolijevci europske kulture uslijedila odmah izložba o Srbiji kao mostu između istoka i zapada.
Kako se mi vidimo i kako nas drugi vide, ovisi ne samo o političarima. Oni su kao što je opet tragikomično nedavno ustvrdio splitski gradonačelnik, jeftina roba (moram priznati da mi se uz sav užas te izjave sviđa doza vjerojatno nehotične samokritičnosti, budući je i on jedan od njih).
A koliko smo mi, ostali, takozvani mali ljudi jeftini? Svi više-manje težimo višem standardu i tzv, boljem životu. Ne morate otići u inozemstvo da biste se, kao ja primjerice, negdje drugdje bolje prodali. Može se to i u vlastitoj zemlji, odustajanjem od profesionalnih kriterija i pristajanjem na sve i svašta, zbog straha od nemogućnosti plačanja računa. To je nekako više opravdano, jer ste ipak ostali i borite se, ako ništa drugo s plačanjem računa. Ljutog pogleda uz poznati hrvatski jal, dobacujemo opaske političarima....a gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li i sami sebe povremeno preispitati i možda u nekim postupcima prekrižiti kao zabranjene ljude, kao što to lako radimo s političarima, tim dežurnim krivcima? Manipulirati se može samo s onima koji se daju izmanipulirati koji daju glas manipulatorima. Dobro je provjeravati, kritizirati, pozivati na transparentnost i mijenjati ako ne rade dobro. Koga to točno? Naše vlastite savjesti. Svaki dan.
Pa i na ovaj dan, Dan hrvatske neovisnosti.
|
