Na moj posljednji mejl o nagradi koju sam primila za jedan stručni inovativni projekt, odgovara mi moja prijateljica kako mi je ovo plodna jesen. Doista je tako, jer sam nedavno svečano primljena i u svoj stručni ceh, da to tako nazovem, budući da ne želim blog opterećivati s previše informacija. Što zbog toga da prividno zaštitim svoju privatnost (iako mi je potpuno jasno da nenavođenje imena za nekoga tko želi nešto više doznati o meni nije nikakva prepreka), ali još više zbog toga što mi se važnijim čini baviti temama koje proizlaze iz mog života, a ne toliko imenima, vrstom posla i sl, jer i ja volim stvarati sliku o blogerima o kojima ne znam čime se točno bave. Neka to ostane neka imaginarna prednost ovog našeg virtualnog druženja.
Ali nisam samo ja ovu jesen zakoračila u svijet stručnog prepoznavanja i primanja, natjecanja i nagrada. Kao prava nasljednica Savršenog, koji je svoja natjecanja i medalje već dobrim dijelom odradio i djevojčica je nedavno imala svoje prvo pravo plivačko natjecanje.
Kako je bilo? Svaki puta kad se sjetim tog natjecanja i djevojčice na njemu, pomiješaju mi se osjećaji veselja, nelagode, ponosa i suosjećanja... a najviše osjećaja da učimo skupa s njom i kroz nju.
Prvo što smo još prije natjecanja Savršeni i ja naučili (ja sam u svojoj nesavršenosti to prije shvatila od Savršenog) je da unatoč neslaganju s načinom treniranja, želimo li da djevojčica dalje pliva i napreduje, trenutno nemamo drugog izbora nego je prepusiti trenerici s kojom će krenuti na natjecanja.
Djevojčica i ja smo naučile (Savršeni je u svojoj savršenosti to znanje već posjedovao) i da se kroz natjecanja uči jako puno i da je s time vrlo usko povezano i napredovanje. Treninzi i pripreme su jedno, ali na natjecanjima se u posebnim okvirima i okruženju postižu (barem kod djece) najbolji rezultati i zaokružuje napredak.
Dakle, puna elana i (samo)pouzdanja krenula je i naša djevojčica u svoju prvu natjecateljsku bitku. U pratnji su bili osim Savršenog i mene i jedni baka i deda.
Organizaciju takvih natjecanja za djecu i juniore u Beču vode uglavnom sportski političari s neizbježnim trbusima, koji već vizualno ne odražavaju sportski način života. Ne opterećuju se sitnicama kao što su potrebe malih natjecatelja. Tako su na zagrijavanje pustili najmlađu grupu, u kojoj je bila i djevojčica da, za prvi puta uvedenu disciplinu kraul-noge, koriste svoje daske za plivanje, a onda su neposredno prije utrke izvadili službene daske, koje su potpuno drukčije oblikom i s kojima djeca nisu nikad plivala i nisu uopće znala kako ih treba držati. Ako se pravilno ne drže, rade otpor i usporavaju plivanje. To je bio prvi šok i nevjerica. Nakon toga je uslijedio drugi. Naime, jedan junior je demonstrirao kako treba startati tj. skočiti u vodu, te koji zvižduk je za pripremu, a koji zvižduk je za start, te je i preplivao dužinu bazena nogama kraul. Kako je djevojčica bila u prvoj grupi i nikada prije nije doživjela start, a majstor za davanje starta je zazviždao, djevojčica je na taj prvi zvižduk (za pripremu) odmah skočila u vodu i počela jedina plivati ko sumanuta. Kako smo i Savršeni i ja kao treneri kluba imali pristup bazenu, on je oboružan fotoaparatom i neophodnim naočalama na nosu spremno čekao da ju snimi, a ja sam joj s ostalima vikala da stane. Budući da ju nitko nije mogao povicima zaustaviti, Savršeni je skinuo naočale, odložio fotoaparat i skočio u bazen zaustaviti ju, kako ne bi došla do cilja i tako, vjerojatno, bila diskvalificirana. Nastao je urnebes na bazenu, roditelji i publika na tribinama je pljeskala, djevojčica je zbunjeno gledala i nije joj bilo jasno što se događa... Scena za pamćenje.
Nakon ponovljenog starta, djevojčica je već bila i zbunjena i izmorena, držala je službenu dasku u položaju koji ju je usporavao i stigla je četvrta. Izašla je iz bazena totalno obeshrabrena i na moju neprimjerenu reakciju, pomiješanu smijehom i pitanjem o startu, počela je plakati...
Nisu pomogli niti svi zagrljaji, ohrabrenja i pohvale sa strane. Vlastito iskustvo se kovalo u momentu i to je nezamjenjivi trenutak kojeg i kao roditelj očito treba izdržati. Nismo ju mogli zaštiti od blesave organizacije i ignorancije organizatora. I dobro je da nismo. Jer će ih u životu doživjeti još pregršt. Ovo je bio jedan početak, barem što se plivanja tiče i mi smo bili kraj nje.
I što sada? Već na bazenu su se iskristalizirala dva različita pristupa situaciji. Prva reakcija djevojčice je bila kako ne želi poslije plivati u štafeti, za koju ju je trenerica već predvidjela. Ja sam joj kao prava brižna majka, kojoj je osjećaj djeteta najvažniji, rekla kako naravno ne mora plivati ako ne želi, a baka je zaključila kako joj je ovo dosta iskustva za jedan dan. Pustili smo ju da se smiri i poigra se s drugom djecom, koja su čekala proglašenje pobjednika. Savršeni i trenerica su još jednom razgovarali s djevojčicom, koja je nakon primitka diplome već bila puno bolje volje, jer je shvatila da je unatoč problemu sa startom ostvarila nešto vrijedno. Ja nisam prisustvovala razgovorima o (ne)sudjelovanju u štafeti, jer mi se učinilo da ja kao mama ne spadam nužno u taj svijet njezinih trenera. Odluka djevojčice je, nakon razgovora s trenericom i tatom, bila da će ipak plivati u štafeti, ali pod jednim uvjetom. A taj je bio da ne mora prva startati, već da pliva kao druga članica štafete - ona starta tek nakon što prva članica štafete ispliva svoju dionicu i dotakne rub bazena. Uvjet je prihvaćen i dogovor je zapečačen. Ja sam nakon posla i umora od vrućine i uzbuđenja s bakom i dedom otišla kući, a Savršeni je ostao do kraja natjecanja s djevojčicom. Njezina je štafeta pobijedila i djevojčica se vratila vrlo ponosna i zadovoljna, sretna što je ostala do kraja i tako isprala onaj prvi gorak dio natjecanja. A evo što je djevojčica naučila iz ove priče.
Unatoč najboljoj pripremi i slijeđenju zadanih pravila, shit happens.
Dobro je biti koncentriran na sebe, ali treba povremeno pogledati i što radi većina.
Premda su djevojčice prije natjecanja prijateljice, u trci se natječu i odmjeravaju snage.
To ne znači da su i inače protivnice i nakon trke treba znati iskreno primiti čestitke i iskreno čestitati drugome. Ne zato što je bolji kao osoba, nego jer je ostvario brži rezultat. I to ne treba miješati.
Jedan neostvareni cilj ne mora ostati neuspjeh, ako se izdrži do kraja i prevlada razočarenje. Od tog iskustva se može odustati ili ga se prevladati i ugraditi u slijedeći cilj kao uspjeh, a možda i nagradu.
Tema natjecanja je očito u životu nas odraslih područje na kojem se puno da učiti, često je zbunjujuća i nedefinirana, pa je sasvim logično da i mlađi naraštaji imaju o njoj pomiješane misli i osjećaje. Tako se i ja primjerice sama nađem u neobranom grožđu kao plivačka trenerica kada čujem od roditelja kako bi oni rado da im djeca imaju taj natjecateljski duh u sportu, a u svim ostalim oblicima društvenog života ih zaštićuju od odmjeravanja i uče upravo suprotno - kako život nije natjecanje i važan je samo trud i ono što oni sami misle o sebi. Pa se pitam kako će djeca znati u potpunosti izdvojiti taj jedan segment života kao natjecateljski, a sve ostale ne - možda plemenita, ali prilično zahtjevna zadaća. S druge strane ima roditelja koji uče svoju djecu kako je sve u životu odmjeravanje i natjecanje. Čak i ako to u nekoj ogoljenoj konačnici i stoji za nekoga, pitanje je može li se to u različitim oblicima komunikacije naučiti prepoznati i dati neko primjerereno mjesto i intenzitet u životnoj natjecateljskoj ljestvici, da ne kažem kultivirati tu moguću potrebu. Unatoč odgoju natjecateljskog ili ovog drugog tipa, može se opet dogoditi da neki oblici razumijevanja svijeta po nekoj, nama možda nerazumljivoj iskonskoj intuiciji ipak prevladaju kod djece. Možete djecu učiti kako život nije natjecanje s drugima, ali dijete će svejedno imati možda potrebu za natjecanjem i dokazati se kao najbrži i osjećati će se loše, ne samo što nije ostvarilo svoj cilj, već možda i upravo zato što se osjeća loše unatoč tome što se ne bi trebalo tako osjećati jer ga mama i tata uče da natjecanje nije neki uzvišeni princip u ophođenju s drugima.
I sama sam sada možda napisala par kontradiktornih rečenica, što mi samo pokazuje koliko je tema natjecanja i za mene, koja se bavim i promišljam o tome i dalje izazovna. Ono što sam ja do sada uspjela reflektirati od Savršenog, djevojčice i kroz moje sportsko i profesionalno natjecanje i primanje nagrada je slijedeće...
Osim individualnih osjećaja duhovne samospoznaje u odnosu na samoga sebe, čovjek je i društveno biće koje se svjesno ili manje osviješteno uspoređuje s drugima. Ta usporedba ne mora nužno izazivati zavist, ako se radi o ovom osvještenijem tipu pozemljara, već u tom slučaju može biti iskreno veselje za drugoga i poticaj za svoja vlastita nastojanja. Natjecanje kao glavni i jedini princip života je nešto što ne želim prihvatiti, pa ga i svodim na područja i okvire koja mi se za to čine primjerena i razumijevam u tom smislu kao dio života. Ja pokušavam biti ta koja određuje smisao i utjecaj natjecanja na moj život, a na drugima je kako će to prihvatiti. Jednako tako mi se iskristaliziralo da unatoč uvjerenju kako su neka djeca sklonija nekom obliku ponašanja, jednaki a možda i veći utjecaj imaju reakcije i stavovi roditelja u oblikovanju svjetonazora. Čak i onda ako odaberu s vremenom i potpuno suprotan stav od vrlo izraženog roditeljskog, kao znak pobune - jer je i to na neki način priznanje da su vas iskopirali, barem što se intenziteta antagonizma tiče. Negativnu konotaciju koju pojam natjecanja ponekad nosi pokušavam prevladati jednom zdravom konkurencijom, koja ne isključuje dobrohotnost prema drugima i iskreno veselje nad tuđim nagradama (namjerno nisam napisala uspjehom, jer je on u odnosu na nagradu više u području subjektivnog doživljaja - što naravno ne znači da i nagrade ne podliježu u konačnici subjektivizmu onih koji ih dodjeljuju). Odgoj potpune predanosti ili potpunog odbijanja natjecateljskog elementa u životu mi se čine jednako opasnima za razvoj zdravih, osvještenih i sretnih ljudi. (Ne)reakcije okoline na vijest o nagradi su jasan pokazatelj da su veselje zbog drugoga, (ne)natjecateljski duh i zavist sastavni dio ljudskog izričaja, ovisno o tome radi li osoba više na jeziku natjecateljske ljubavi ili suparničkog odmjeravanja. Izbor ostaje na nama...
Nakon ovog mojeg virtualno-verbalnog odmjeravanja snaga, nagrada ovog promišljanja su vaši komentari.
|
