... ili o primjeru dobre komunikacije vjernika i ateiste.
Često vrlo opterećena tema – (ne)dijalog vjernika i ateista je, barem što se gostovanja don Damira Stojića u emisiji Nedjeljom u dva Aleksanda Stankovića tiče, po mom sudu jako dobro protekla. Naravno za one kojima je potpuno nezanimljivo područje komunikacije i zanima ih lobotomija uvjerenja, ovo će se vjerujem učiniti potpuno irelevantnim. Ali mene je stvarno ugodno iznenadilo i ohrabrilo, jer mislim da je dobra i iskrena komunikacija jedini put prema svim oblicima suživota, pa tako i raznih vjerskih uvjerenja. Razmišljala sam da napišem post i prije emisije, jer je i do mene stigao e-mail kojega je voditelj odmah na početku pročitao i u dobroj atmosferi s humorom razjasnio. Za one koji nisu pratili, ukratko, bila je to izvanredna molitvena akcija pokrenuta povodom gostovanja ovog salezijanskog kapelana za mlade u kojoj se poziva na trodnevnu molitvu kako bi Duh Sveti ojačao svećenika i proslavio Boga. Kao jedan od mnogih vjerskih načina da se na ovakvo gostovanje reagira ili podrži svog istomišljenika, a kako sam i sama vjernica, u molitvi ne vidim ništa sporno. Ali drugi dio poruke u kojoj se govori o želji da se rasturi voditelja i onaj najstrašniji o tome kako Crni (misli se na Vraga) nikada ne spava, mi se učinio vrlo lošim, kontraproduktivnim i nekako ne baš jako u duhu Isusovog pristupanja ljudima, kojega katolička Crkva pokušava slijediti. Ipak, nisam htjela ništa pisati (osim svog komentara pošiljatelju mejla) na blogu dok ne prođe emisija i ne uvjerim se sama da li i kakav je dijalog moguć između voditelja za kojega pretpostavljam da nije vjernik i jednog katoličkog svećenika.
Na početku su se odmah dotakli nedavnih prosvjeda (kako su u zadnje vrijeme popularni u domaji, moram biti konkretnija, jel tak?) protiv kršćanofobije, a vezano uz optužbu jedne homoseksualne udruge protiv jedne vjeroučiteljice, koja je navodno rekla kako je homoseksualnost bolest. I sve mi je postalo jasnije kada je gost objasnio kako je odrastao u Kanadi i s prosvjedima, jer me činjenica da katolici u Hrvatskoj prosvjeduju stvarno iznenadila. S jedne strane mi je drago da se probudila neka živa svijest i potreba da se svoje uvjerenje javno iskaže (to je moj stav prema svim vrstama kultiviranih prosvjeda). S druge strane zabrinula me činjenica da vjernici na optužbe odgovaraju optužbama. Doista mislim da su vjernici u takvim nesporazumima ti koji prvi trebaju potaknuti (osnaženi molitvom Duha Svetoga, ako to žele) dijalog i pokazati primjerom da su spremni na njega. Jer nekako si uvijek mislim kako mi imamo konkretan Isusov primjer i snagu molitve i sukladno tome i veću odgovornost u takvim raspravama. I zato me rastužuju napadalački i huškački tonovi, premda time ne želim umanjiti žar borbe za svoja vlastita uvjerenja. Samo mi se čini da nam sredstva ne bi trebala biti ista, jer mi se pozivamo na Boga, a ne ponašamo se baš božanski uvijek. Pomoglo bi kada bi to barem priznali u komunikaciji s ljudima drugih uvjerenja, ako već nismo u stanju provesti u punini sve ono za čime težimo kao vjernici.
Baš kao što je urednik i voditelj emisije primijetio, ovaj iskreni i otvoreni, simpatični član katoličke crkve u Hrvata je bio u stanju reći kako to nije bolest i kao takav pojam se ne bi smio uopće koristiti, ali ne označava ni puninu kršćanskog poimanja ljudske seksualnosti. I za mene je to doista veliki pomak, jer da je isto tako jasno svoje mišljenje iznijela i vjeroučiteljica djeci, ne vjerujem da bi do ikakve tužbe došlo. Naravno da je ovaj slučaj samo povod da se potegne vječna tema o vjeronauku u školi, ili još šire o odvojenosti vjere i školstva ili ako baš hoćete o vječnoj temi vjere i znanosti i komunikaciji vjernika i znanstvenika, prije svega onih koji su ateisti, jer ima i znanstvenika koji žive svoju vjeru.
Ali da se vratim na emisiju... Bilo je tu puno zanimljivih podtema unutar one glavne: "Jesu li unatoč svim razlikama ateisti i agnostici u stanju komunicirati s vjernicima?" I naravno da nema univerzalnog odgovora, jer neki ateisti i neki agnostici su to u stanju s nekim vjernicima. Takav jedan netipičan razgovor sam doživjela kroz dijalog u emisiji Nedjeljom u dva i jako sam zadovoljna zbog toga. Naravno da bih mogla imati neke prigovore i na jednog i drugog. Moram priznati da me Stankovićeva definicija seksa (šteta da nije koristio pojam ljudske seksualnosti i da ga don Stojić nije ponudio) ostavila nekako razočaranom, a čini se i njega, kad je od svećenika dobio potvrdu svog pitanja o seksu kao čistom mehaničkom činu, bez osjećaja. S druge strane, don Stojić je pred kraj izjavio kako se joga ne može odvojiti od hinduističke vjere, premda je ipak spomenuo neku zapadnu verziju. Slažem se da treba biti jasan u pitanjima raznih sinkretizama, ali doista mislim da određene vrste joga kao čisto fizičkih vježbi ne ugrožavaju misao o Isusu kao jedinoj istini i spasitelju za stabilnog pripadnika katoličke vjere. Hm, nešto u stilu Stankovićevog seksa bez duše...he,he. Ma baš bi voljela i s jednim i s drugim popričati još o koječemu. Jednako tako bih voljela porazgovarati s pošiljateljem jednog SMS-a, koji je napisao kako je homoseksualac i vjernik i pita se nije li upravo Isus pristupao takvima nepodobnima u njegovo vrijeme? To pitanje si i sama postavljam i voljela bih ga postaviti i nekom crkvenom velikodostojniku, odgovornom za primicanje dogmatskog nauka. Jer što i kako misle oni koji su u svakodnevnom kontaktu s ljudima se ipak razlikuje, i tu je Stanković velikim dijelom u pravu kad radi usporedbu s političarima. Po meni se čini najveći problem kada kritika nije dobronamjerna ili konstruktivna, a njezina dobronamjernost uvelike ovisi i o stavu ljudi izvan Crkve. Jer dok se političarima može predbaciti da su odgovorni za sve nas, ateisti-agnostici uvijek mogu reći kako o njima u tim pitanjima odlučuju neposredno i oni s kojima ne žele imati nikakve veze. Možda, ali dok god živimo u tzv. parlamentarnoj demokraciji (kako nas je neki dan podsjetila hrvatska premijerka), morati ćemo uzeti u obzir svjetonazor velike većine. Zato se ja zalažem za to da se u Hrvatskoj konačno počne razmišljati u kategorijama Hrvat-ne nužno katolik i da se tim imenom nazivaju doista oni nesavršeni pozemljari koji se ne samo nominalno, već i svojim životom trude autentično živjeti tu vjeru. Svaki dan, u svakoj situaciji. A ateiste i agnostike molim da ne smatraju jedinom mogućom komunikacijom s onima koji su u stanju odreći se svoje vjere, kao što ni vjernici ne bi smjeli očekivati to od onih koji to nisu. Misionarenje na bilo kojoj strani podrazumijeva po meni slobodnu volju, a ako nam je Bog kao taj izbor ostavio Adama i Evu, moramo ga i mi poštovati. I naravno, biti u stanju snositi posljedice. Stanković nije vjerojatno promijenio mišljenje ili postao vjernik, ali je bio u stanju slušati i razgovarati – iz potpuno drukčijeg ugla. Isto vrijedi i za Damira Stojića.
Daj Bože više takvih ljudi i situacija – bila bi moja poruka ovog posta za kojeg se nadam da će doći do što više dobronamjernika. Jer iz osobnog znanstvenog bavljenja o ovoj temi, konkretnije o najpoznatijem primjeru Galilea i Crkve, mogu sa sigurnošću ustvrditi da se ponajviše (osim nestručnog uplitanja u različita područja znanosti) radilo o vrlo lošoj i nes(p)retnoj komunikaciji. Na nama je odluka hoćemo li konačno naučiti slušati jedni druge i kako ćemo to raditi. Bez obzira na to u što i kako vjerujemo – to je ujedno i recept za navodno tako željeni mir, a vjerujem i veliki dio odgovora na pitanje zla u svijetu.
|
