24.06.2011., petak
Emancipacija na balkanski...
... ili možda ipak na srednjoeuropski (u hrvatskom slučaju naravno katolički) način? Odaberite sami što vam se više sviđa. Kako je Hrvatska od nedavno i formalno u tom toliko željenom društvu ili barem nekoliko koraka nadomak, upravo mi je nevjerojatno da je nedavna izjava gospona političara Jarnjaka izvaljena pred koji tjedan u središnjem Dnevniku prošla kod javnih medija u domaji nezapaženo. Naime, na pitanje novinarke o premaloj zastupljenosti žena u Saboru (naravno po standardima Europske unije – samima nam to nikad ne bi palo na pamet) odgovara pravi hrvatski muž, Domovine sin otprilike: "Pa da, ja ne vidim zakaj žene ne bi doma prije podne skuhale ručak i nakon toga bile aktivne u Saboru."
Sjajna mi je ta slika. Već vidim kako gospođa Kosor, zvana Jaca, javlja gospođi Pusić, zvanoj najomiljenija među pederima i lezbijkama (danas sam naučila da je homoseksualac politički nekorektan izraz), slijedeće: "Čuj stara, daj molim te javi da ću danas kasniti na sjednicu, k vragu ove punjene paprike nikak da se skuhaju, a lijepo sam sve napravila kak si mi rekla... jel to neka tvoja spačka da ja zakasnim, pa ti proguraš zakon onih tvojih... e znaš kaj, više ne uzimam recepte osim od HDZ-ovki, to su ionako jedine prave hrvatice-žene-majke."
A Vesna odgovara: "Čuj stara moja, kak ti misliš u Europu bez kućne pomoćnice? Pa mama i baka-servis ti je zakonom zabranjen u EU, a mi se moramo držati uputa sada više nego ikad."
"Dobro, dobro, nemoj ti meni pametovati, znam ja da si ti u komisiji za ulazak u EU, ali JA sam ta koja ima glavnu kuhaču u ruci, svidjelo se to tebi ili ne-he-he. Uostalom zašto uopće razgovaram s tobom? Idem nazvati neku drugu pouzdaniju kolegicu, nekoga tko se ne gura sa pederima, lezbijkama, Srbima i svim onima koje trebamo zagovarati, a da ni sama ne razumijem zašto... neku dobru Hrvaticu. E, pa da imam ju štoviše u još uvijek aktualnoj koaliciji. Okej, nećemo još dugo zajedno, ali je barem hrabra i zna reći ne kad joj se nešto ne sviđa. Ajde bok i ne petljaj puno dok ja ne zgotovim te paprike."
Zove Jaca gospođicu Petir, poznatiju kao najomraženiju homofobku među političar-kama (voli jasno i glasno reći što misli, čak i po cijenu da bude omražena) i izjada joj se sa paprikama. A Marijana će njoj: "O joj Jaco, pa tak ti treba kad kupuješ te GMO paprike, umjesto da nabaviš od naših seljaka. Istina, trenutno su svi na tečaju za pastire, jer se pokazalo da su totalno nepismeni i ne zadovoljavaju nikakve stručne komunikacijske standarde Europske unije za komuniciranje s ovcama, ali sigurno ima koja bakica koja se ne da u školu i čuva kućno ognjište. Gle, ja ti ne volim ništa preko veze, red je red, ali pitati ću šefa kak je kod njega, ima li nekoga tko bi ti mogao nabaviti koju papriku, naravno sa certifikatom, sve po zakonu, kako već i doliči poštenom seljaku."
Jaca odgovara: "Super, znala sam da se u tebe mogu pouzdati, ajde javi na sjednici da ću kasniti i pazi da ovi liberali i komunjare nešto ne izglasaju dok me nema. Ne volim kad mi kuhaju iza leđa. K vragu i taj ručak, ma ne kuham inače, ali obećala sam Jarnjaku da ću mu pokazati što znači biti uspješna poslovna žena u Hrvatskoj. Nego kad već čavrljamo, čujem da su te pederi izribali. Pa moraš malo naučiti reći stvari u nekim doskočicama, onak da kažeš neku seljačku poslovicu s kojom nisi ništa rekla, a djeluješ jako pametno. Moramo se mi žene dokazivati uvijek više nego muški, znaš kak je. Ako oni mogu reći jednostavno, pa i glupo, mi moramo barem djelovati pametnije – ipak mi upravljamo svijetom, makar i uz štednjak. Nego, ajde idem vidjeti kak stvari stoje s paprikama pa se vidimo kasnije."
Iste večeri mljackajući punjene paprike koje mu je Jaca ponosno dostavila, zbori bivši glavni policajac: "Evo, ako može Jaca, može i svaka druga žena. Kaj hoće sve te grupe zapadno orijentiranih – demokratskih sumnjivaca. Pa lijepo je i sam Papa nedavno rekao kako mi ovdje nismo Balkan, već Europa. Pa mi čuvamo prave temeljne vrijednosti kršćanstva. A zna se da svi imaju jednaka prava u takvom društvu kao što je naše. Žene imaju pravo uz sve ženske poslove raditi i muške, nitko im ne brani. Ak im je prenaporno nek budu kuš ili ostanu doma. Nitko ih ne tjera da se guraju. Tak vrijedi i za sve druge – Homoseksualci imaju pravo vikati o svojim pravima, moraju samo računati da bu ih netko možda zveknul kad tak sami provociraju, pa tko im je onda kriv."
Ovaj zagorski diplomat promovira nepriznatu hrvatsku filozofiju pravica za vse, koja je u korijenima možda čak i iskreno dobronamjerna, ali istovremeno skučena i nerefleksirajuća. Tako je jedan od mnogih hrvatskih političara pokazao kako ih neke teme nadilaze i kako se ljudi koji su u ratu imali važne funkcije i bili u stanju pošteno i odgovorno obnašati funkcije (sasvim osobno ne bum mu zaboravila kako je unatoč Predsjednikovim prijetnjama dopustio da se održi prosvjedni skup za stojedinicu), za neke teme ipak trebaju dodatno obrazovanje ili ih prepustiti onima koji su spremni izaći iz klišea mi Hrvati-katolici i oni neki divlji Balkanci. Po nekoj mojoj logici jedina razlika je u perfidnosti ili zagorskoj profinjenosti komunikacije. Jer ako mi netko kaže da se mogu baviti politikom uz pred-uvjet da sam skuhala ručak (što naravno nije uvjet za muškog kolegu) ili nekog tzv. balkanskog seljačine koji će mi odmah reći: "Ajde gubi se odavde, to nije mjesto za žene", ostaje dojam da je u konačnici razlika vrlo mala.
Ili je to možda onaj mali korak kojim smo bliže Europskoj uniji, barem što se pitanja emancipacije žena u politici tiče – Tko će ga znati. Dosta sam lamentirala, idem podgrijati roštilj kojega je moj kultivirani Balkanac jučer ispekao. Ipak je to muška stvar. Ali sva priprema i naknadno čišćenje i pranje suđa je onaj naučeni i prosvjećeni dio postignut dugogodišnjom školom i radom – naravno zapadnog usmjerenja, zar ste uopće sumnjali? Makar mi uvijek na takvim primjerima padne na pamet jedan stih pjesmice iz pionirskih dana: "To je nama naša borba dala..." Kao što je teško dokučiti gdje geografski prestaje Balkan, a počinje Europa (primjer Splita i Zagreba je još jedan pokušaj takve ne-uspjele podvale), još je teže odrediti granice u unutarnjim svijetovima i glavama ljudske ne-namjerne, naučene prostorne skučenosti. Bez obzira s kojim znakom jednakosti (balkansko=zaostalo, europsko=napredno) se te usporedbe i navodne granice pojavljivale.
|
- 11:41 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
08.05.2011., nedjelja
Pozivnica...
za druženje s dragim ljudima.
Nema me na blogu, neki nedovršeni poslovi, neki nazavršeni unutarnji krugovi... I počnem pisati konačno jedan mejl, koji već neko vrijeme namjeravam napisati i ispadne ovaj tekst dolje (bez slova č,ž,š), ali nećemo sitničariti. Sretna sam da sam ga uspjela sročiti. Zašto?
Jer nosim jedan nedavno osviješteni potencijalno kontradiktorni ugrađeni mehanizam. Dakle...
"Bas bi bilo lijepo da u proljece, kada bude ljepse vrijeme, dodjete do nas...", recenica je koju je mama izgovarala dok bi se rastajali s gostima koji su nas zvali (bez obzira na godisnje doba) i koja je duboko ukorijenjena u meni, s kojom sam odrastala i koja je imala je neku magicnu caroliju iscekivanja proljeca s obecavajucim druzenjem...
I tako su proljeca dolazila, a ja sam se veselila gostima. Neki su doista dosli, a ja sam pazila da mama pozove bas one kojima je obecala da cemo se opet vidjeti kod nas u proljece. Nije mi bilo jasno kako je mama mogla zaboraviti na goste u proljece....I tako su godine prolazile, mala Anka rasla i shvatila da mama i nije bas za neka veca druzenja, i da odrasli kazu i ono sto mozda ne misle doslovno uvijek, ali treba se znati red...
I tako Anka u jeku puberteta (kako i prilici) odluci kako ce se uvijek rado druziti s dragim ljudima, bez obzira na godisnje doba.
Godine prolaze, a Anka starija i mudrija shvati da je borba protiv roditeljskih ugradjenih modela, nikada do kraja dosegnuti ideal, pa se prepusti i nekim neosvjestenim refleksima komunikacije (a nije za odbacit ni cinjenica da smo kod dragih ljudi bili u zimi, nakon koje dolazi proljece).
I tako Anka nakon druzenja ugodnog zimus kod dragih ljudi izgovori fatalnu recenicu... i sva iskrena zelja da se opet vidimo postane zalogom prijetece nerealizirane stvarnosti...
Gosti i druzenja su se (hvala Bogu) promijenila u 21. stoljecu, pa se dobar humor cijeni vise od sterilnog bontona.
I priupitaju dragi ljudi tako Savrsenog jednog dana: "Je li, sto je ona tvoja bolja polovica spominjala kod nas zimus, neki rostilj i druzenje u proljece kod vas? Mi uredno cekali da cvijece i drvece procvjeta..."
E, pa ljudi dragi - hvala vam najljepse na razbijanju fantoma proslosti i podsjecanju da je proljece stiglo i da bi bilo lijepo da se konacno vidimo. Jako se veselim sto cemo se vidjeti i nadam se da cete uspjeti doci, jer poziv na ljetno druzenje jos nemam u repertoaru, ali mozda mi pomognete da i to svladam...
A mami koja mi je (ne)svjesno u zalog osim blagdanskog ciscenja kuce i jos nekih vrlo korisnih navika, ostavila i fantomska druzenja u proljece s ljudima, zelim sve najbolje za Majcin dan i punu kucu gostiju... u proljece, naravno.
|
- 22:20 -
Komentiraj (6) -
Isprintaj -
#
05.04.2011., utorak
Uoči rođendana
Idemo djevojčica (od prekjučer s gispom na ruci) i ja danas iz škole i kaže ona meni: "Znaš, tata ti je kupio neki poklon za tvoj rođendan sutra."
Ja: "Pa što to ne bi trebalo biti iznenađenje?"
Djevojčica (ko iz topa): "Pa to je iznenađenje za tebe, ali nije za mene... A i nisam ti rekla što ti je kupio, pa ćeš se iznenaditi!"
|
- 22:49 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
28.03.2011., ponedjeljak
Austrijski "Ples sa zvijezdama" – uživo
Što sve roditelji ne čine za svoje potomke? I u kojoj mjeri pomičemo svoja uvjerenja ili barem perspektivu zbog vlastite djece? Da mi je netko još nedavno rekao kako ću po kišnom vremenu ići na drugi kraj Beča, čekati u redu gotovo 45 minuta prije ulaska u studio ORF centra, kako bih bila prisutna na generalnoj probi ovosezonskog izdanja televizijskog show-a "Ples sa zvijezdama", rekla bih mu da nema šanse da me vidi na takvom mjestu. Ali kao to već biva, nikad ne reci nikad, posebno kada si u ulozi roditelja koji poštuje ukus i prioritete svoje sedmogodišnje djevojčice.
Naime, ove sezone je najbolja austrijska plivačica, porijeklom Hrvatica, Mirna Jukić jedna od prominentnih, koji sudjeluju u austrijskoj inačici ovog plesnog spektakla. Kako moju djevojčicu veže posebno prijateljstvo s našom dragom Mirnom, koja je njezin plivački, a od nedavno i plesni uzor, pobrinulo se dijete samo da uz pomoć svog plivačkog trenera, (Mirninog brata) dođe do karata i bude prisutna u studiju i bodri svog idola. Kako djeca zbog austrijskog zakona (Jugendschutz) ne smiju biti prisutna na večernjem prijenosu uživo, uspjela je dobiti karte za generalnu probu.
I pitala me svojim najumiljatijim pogledom bi li je htjela pratiti. Moje već ranije isplanirano poslijepodne je otpalo, a još uvijek prisutni bolovi u tijelu zbog kojih sam se nakon zadnjeg opakog lumbaga planirala ponovo vratiti u formu, morali su pričekati. I tako ne baš u najboljoj formi, uputila sam se sa ushićenom djevojčicom po kiši prema ORF Centru, ne znajući što nas očekuje. Točno sat vremena ranije, kako je i bilo rečeno, prošli smo kroz glavni ulazi ušli u glavnu veliku modernu zgradu austrijske televizije. Unutra su nas dočekali ljubazni djelatnici koji su nam brzo predali karte i zaželjeli ugodan provod. Ipak je dobar provod morao još pričekati, jer smo pred ulazom u studio skupa sa priličnim brojem posjetitelja morali čekati gotovo 45 minuta i moram priznati da mi je ta činjenica još dodatno smanjila razinu oduševljenja. Sva sreća da je djevojčica, koja inače vrlo teško podnosi čekanja u gužvi, bila toliko motivirana pa me i sama tješila riječima: "Vidjet ćeš, poslije ćeš sve zaboraviti kako će nam biti lijepo." Morala sam se nasmijati tome, jer je bilo toliko očito da smo zamijenile naše uobičajene uloge, pa sam ja više bila kao neko cendravo dijete, a ona je preuzela riječi ohrabrenja koje obično ja izgovaram u situacijama kada ja nju vodim na neka mjesta za koja mi je stalo da ih posjeti, a ona možda nije baš uvjerena da je to nešto za nju.
Napokon, nakon čekanja, nekih pet minuta prije početka probe, počeli su nas puštati i tamo su nas opet dočekali uglavnom mladi i nasmiješeni ljudi koji su svima strpljivo objašnjavali kako su mjesta u prvim redovima rezervirana za djecu. Mi smo imale karte za parket, kod plesnog podija i smjestile smo se vrlo blizu orkestra, djevojčica u prvi red kraj jednog stola, a ja u drugi. Prvi dojam u pomalo hladnom i nekom blagom dimnom zavjesom ispunjenom studiju, odnosio se na plesni podij, koji mi se uživo učinio strašno mali u odnosu na televizijsku sliku. Na početku nas je sve, a posebno djecu pozdravio neki voditelj koji je pozvao djecu na podij da s njime izvedu neki ples i izvježbaju vrste pljeskanja. Djevojčica je trenutno u fazi sramljenja, pa se nije javila da sudjeluje. Na mjestima predviđenim za uobičajeni ocjenjivački sud, sjedili su isto suci, jedna bivša prima-balerina iz Bečkog baleta, i još neka stručna gospoda kojima nisam zapamtila točne funkcije, ni imena. Oni su kasnije parovima uredno svaki puta udijelili neki verbalni komentar i za razliku od prijenosa uživo, na probi svi dobivaju čiste desetke, odnosno najviše ocjene. Nakon kratkog performansa s djecom na plesnom podiju, izredali su se sa kratkim solo-dionicama pojedini glazbenici u orkestru, pjevači, a na kraju i čitav orkestar koji svira uživo pod ravnanjem nekog veselog dirigenta koji je svoje predstavljanje obogatio hodajući na rukama. Sve u svemu, glazbeno vrhunska ekipa, vesela i očito za generalnu probu posebno predstavljena. Nakon toga se pojavio voditeljski par, ležerno obučen, ali potpuno pripremljen i uigran, unatoč razlici u godinama i načinu vođenja. Za jednog Austrijanca, voditelj je nevjerojatno duhovit s brzim klikerima i po potrebi dobrim improvizacijama, a ona ništa ne prepušta slučaju, decentna i pomalo provokativna u isto vrijeme. Bilo je nevjerojatno gledati kako kamerman trči s ogromnom kamerom u rukama i obilazi ih u krugovima nevjerojatnom brzinom. Ja sam bila uvjerena da su ti prizori snimani kamerom na kranu, a ne iz ruke. Jednako me tako iznenadilo da se svečani lusteri dižu i spuštaju prije dolaska svakog para, što onda stvara osjećaj da se kamera diže i spušta, a što se u stvarnosti uopće ne događa. I konačno su došli i plesni parovi. Na početku su bili predstavljeni muške zvijezde sa svojim ženskim profesionalnim plesačkim partnericama koji su plesali tjedan dana ranije. A na ovoj probi su plesale ženske zvijezde s profesionalnim muškim plesačima, s time da je jedan plesački par u grupi sa damama, po prvi puta bio muško-muški. Radi se o ovdje poznatom voditelju Alfonsu Haideru, koji ne skriva svoju homoseksualnost i ovim potezom je htio ohrabriti i druge svoje kolege iz javnog života na takav (ne samo plesni) korak. Kako baš ne pratim nešto austrijske zvijezde i sama sam doznala malo više tko dolazi iz kojeg područja, ali da ne zamaram hrvatsko čitateljstvo time, jer vjerujem da su i hrvatske zvijezde (od kojih pola više niti ne znam tko su i što su) dovoljni izazov za pratiti. Naša kandidatkinja Mirna je vrlo draga, pristupačna i otvorena djevojka koja se upravo tako i predstavila u snimljenom uvodu. Na probi je odmah spazila djevojčicu i mahala joj, na što se moja mala bečka Hrvatica topila u svom stolcu i ponosno okrenula prema meni. Kod plesanja je Mirna vrlo atraktivna, brzo je svladala sve zadane korake, pomalo kruta od plivanja i s neizbježnim mahanjem i smiješkom (to više sportsko, a manje damsko pojavljivanje su joj kasnije i predbacili), stalno cupkajući i plešući u pauzama. A onda je došla pauza predviđena za glasovanje i Mirna je došla do djevojčice, uzela ju u krilo i njih dvije su si nešto pričale i smijale se, dok su znatiželjni pogledi bili uprti prema toj maloj Pepeljuzi, za koju nitko nije znao tko je. I to je bio taj trenutak koji će djevojčica sigurno pamtiti kao jedan od najljepših u svom dosadašnjem životu - prekrasna dvorana s kristalnim lusterima, glazba, princeze u prekrasnim haljinama, u pratnji rasplesanih prinčeva. I onda njezina omiljena princeza dolazi do nje, uzima ju u krilo i grli. Prava bajka u stvarnosti, u kojoj mojoj maloj ženi nije promaklo i kako je plesni princ njezine kandidatkinje gledao prema njoj: "Jesi vidjela mama kako me i on gledao?"
Pao je i dogovor da ako Mirna prođe dalje, djevojčica opet dođe u tu bajku. Ja sam mislila kako će mi biti dosadno opet gledati sve isto na televiziji istu večer, ali mi je bilo super zabavno uspoređivati probu s izravnim prijenosom.
Sada plesači imaju pauzu od dva tjedna i ovaj tjedan se natjecanje nastavlja. Kako je Mirna prošla dalje, bajka se za moju djevojčicu nastavlja. S time da će idući puta za pratnju morati šarmirati svog princa - još uvijek svog tatu zvanog Mr. Perfect.
Ja se moram čuvati bajki jer sam jako sklona vjerovati u njih, a kako više nisam djevojčica moram paziti na tu tanku granicu sna i jave. I naravno dati prednost svojoj kičmi da podnesem sav teret stvarnosti. Do idućeg plesa... jen - dva - cha - cha - cha...
|
- 17:49 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
13.03.2011., nedjelja
Damir Stojić kod Stankovića ...
... ili o primjeru dobre komunikacije vjernika i ateiste.
Često vrlo opterećena tema – (ne)dijalog vjernika i ateista je, barem što se gostovanja don Damira Stojića u emisiji Nedjeljom u dva Aleksanda Stankovića tiče, po mom sudu jako dobro protekla. Naravno za one kojima je potpuno nezanimljivo područje komunikacije i zanima ih lobotomija uvjerenja, ovo će se vjerujem učiniti potpuno irelevantnim. Ali mene je stvarno ugodno iznenadilo i ohrabrilo, jer mislim da je dobra i iskrena komunikacija jedini put prema svim oblicima suživota, pa tako i raznih vjerskih uvjerenja. Razmišljala sam da napišem post i prije emisije, jer je i do mene stigao e-mail kojega je voditelj odmah na početku pročitao i u dobroj atmosferi s humorom razjasnio. Za one koji nisu pratili, ukratko, bila je to izvanredna molitvena akcija pokrenuta povodom gostovanja ovog salezijanskog kapelana za mlade u kojoj se poziva na trodnevnu molitvu kako bi Duh Sveti ojačao svećenika i proslavio Boga. Kao jedan od mnogih vjerskih načina da se na ovakvo gostovanje reagira ili podrži svog istomišljenika, a kako sam i sama vjernica, u molitvi ne vidim ništa sporno. Ali drugi dio poruke u kojoj se govori o želji da se rasturi voditelja i onaj najstrašniji o tome kako Crni (misli se na Vraga) nikada ne spava, mi se učinio vrlo lošim, kontraproduktivnim i nekako ne baš jako u duhu Isusovog pristupanja ljudima, kojega katolička Crkva pokušava slijediti. Ipak, nisam htjela ništa pisati (osim svog komentara pošiljatelju mejla) na blogu dok ne prođe emisija i ne uvjerim se sama da li i kakav je dijalog moguć između voditelja za kojega pretpostavljam da nije vjernik i jednog katoličkog svećenika.
Na početku su se odmah dotakli nedavnih prosvjeda (kako su u zadnje vrijeme popularni u domaji, moram biti konkretnija, jel tak?) protiv kršćanofobije, a vezano uz optužbu jedne homoseksualne udruge protiv jedne vjeroučiteljice, koja je navodno rekla kako je homoseksualnost bolest. I sve mi je postalo jasnije kada je gost objasnio kako je odrastao u Kanadi i s prosvjedima, jer me činjenica da katolici u Hrvatskoj prosvjeduju stvarno iznenadila. S jedne strane mi je drago da se probudila neka živa svijest i potreba da se svoje uvjerenje javno iskaže (to je moj stav prema svim vrstama kultiviranih prosvjeda). S druge strane zabrinula me činjenica da vjernici na optužbe odgovaraju optužbama. Doista mislim da su vjernici u takvim nesporazumima ti koji prvi trebaju potaknuti (osnaženi molitvom Duha Svetoga, ako to žele) dijalog i pokazati primjerom da su spremni na njega. Jer nekako si uvijek mislim kako mi imamo konkretan Isusov primjer i snagu molitve i sukladno tome i veću odgovornost u takvim raspravama. I zato me rastužuju napadalački i huškački tonovi, premda time ne želim umanjiti žar borbe za svoja vlastita uvjerenja. Samo mi se čini da nam sredstva ne bi trebala biti ista, jer mi se pozivamo na Boga, a ne ponašamo se baš božanski uvijek. Pomoglo bi kada bi to barem priznali u komunikaciji s ljudima drugih uvjerenja, ako već nismo u stanju provesti u punini sve ono za čime težimo kao vjernici.
Baš kao što je urednik i voditelj emisije primijetio, ovaj iskreni i otvoreni, simpatični član katoličke crkve u Hrvata je bio u stanju reći kako to nije bolest i kao takav pojam se ne bi smio uopće koristiti, ali ne označava ni puninu kršćanskog poimanja ljudske seksualnosti. I za mene je to doista veliki pomak, jer da je isto tako jasno svoje mišljenje iznijela i vjeroučiteljica djeci, ne vjerujem da bi do ikakve tužbe došlo. Naravno da je ovaj slučaj samo povod da se potegne vječna tema o vjeronauku u školi, ili još šire o odvojenosti vjere i školstva ili ako baš hoćete o vječnoj temi vjere i znanosti i komunikaciji vjernika i znanstvenika, prije svega onih koji su ateisti, jer ima i znanstvenika koji žive svoju vjeru.
Ali da se vratim na emisiju... Bilo je tu puno zanimljivih podtema unutar one glavne: "Jesu li unatoč svim razlikama ateisti i agnostici u stanju komunicirati s vjernicima?" I naravno da nema univerzalnog odgovora, jer neki ateisti i neki agnostici su to u stanju s nekim vjernicima. Takav jedan netipičan razgovor sam doživjela kroz dijalog u emisiji Nedjeljom u dva i jako sam zadovoljna zbog toga. Naravno da bih mogla imati neke prigovore i na jednog i drugog. Moram priznati da me Stankovićeva definicija seksa (šteta da nije koristio pojam ljudske seksualnosti i da ga don Stojić nije ponudio) ostavila nekako razočaranom, a čini se i njega, kad je od svećenika dobio potvrdu svog pitanja o seksu kao čistom mehaničkom činu, bez osjećaja. S druge strane, don Stojić je pred kraj izjavio kako se joga ne može odvojiti od hinduističke vjere, premda je ipak spomenuo neku zapadnu verziju. Slažem se da treba biti jasan u pitanjima raznih sinkretizama, ali doista mislim da određene vrste joga kao čisto fizičkih vježbi ne ugrožavaju misao o Isusu kao jedinoj istini i spasitelju za stabilnog pripadnika katoličke vjere. Hm, nešto u stilu Stankovićevog seksa bez duše...he,he. Ma baš bi voljela i s jednim i s drugim popričati još o koječemu. Jednako tako bih voljela porazgovarati s pošiljateljem jednog SMS-a, koji je napisao kako je homoseksualac i vjernik i pita se nije li upravo Isus pristupao takvima nepodobnima u njegovo vrijeme? To pitanje si i sama postavljam i voljela bih ga postaviti i nekom crkvenom velikodostojniku, odgovornom za primicanje dogmatskog nauka. Jer što i kako misle oni koji su u svakodnevnom kontaktu s ljudima se ipak razlikuje, i tu je Stanković velikim dijelom u pravu kad radi usporedbu s političarima. Po meni se čini najveći problem kada kritika nije dobronamjerna ili konstruktivna, a njezina dobronamjernost uvelike ovisi i o stavu ljudi izvan Crkve. Jer dok se političarima može predbaciti da su odgovorni za sve nas, ateisti-agnostici uvijek mogu reći kako o njima u tim pitanjima odlučuju neposredno i oni s kojima ne žele imati nikakve veze. Možda, ali dok god živimo u tzv. parlamentarnoj demokraciji (kako nas je neki dan podsjetila hrvatska premijerka), morati ćemo uzeti u obzir svjetonazor velike većine. Zato se ja zalažem za to da se u Hrvatskoj konačno počne razmišljati u kategorijama Hrvat-ne nužno katolik i da se tim imenom nazivaju doista oni nesavršeni pozemljari koji se ne samo nominalno, već i svojim životom trude autentično živjeti tu vjeru. Svaki dan, u svakoj situaciji. A ateiste i agnostike molim da ne smatraju jedinom mogućom komunikacijom s onima koji su u stanju odreći se svoje vjere, kao što ni vjernici ne bi smjeli očekivati to od onih koji to nisu. Misionarenje na bilo kojoj strani podrazumijeva po meni slobodnu volju, a ako nam je Bog kao taj izbor ostavio Adama i Evu, moramo ga i mi poštovati. I naravno, biti u stanju snositi posljedice. Stanković nije vjerojatno promijenio mišljenje ili postao vjernik, ali je bio u stanju slušati i razgovarati – iz potpuno drukčijeg ugla. Isto vrijedi i za Damira Stojića.
Daj Bože više takvih ljudi i situacija – bila bi moja poruka ovog posta za kojeg se nadam da će doći do što više dobronamjernika. Jer iz osobnog znanstvenog bavljenja o ovoj temi, konkretnije o najpoznatijem primjeru Galilea i Crkve, mogu sa sigurnošću ustvrditi da se ponajviše (osim nestručnog uplitanja u različita područja znanosti) radilo o vrlo lošoj i nes(p)retnoj komunikaciji. Na nama je odluka hoćemo li konačno naučiti slušati jedni druge i kako ćemo to raditi. Bez obzira na to u što i kako vjerujemo – to je ujedno i recept za navodno tako željeni mir, a vjerujem i veliki dio odgovora na pitanje zla u svijetu.
|
- 18:12 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
|
