"Papa je najbolji, moj papi je prvi!" Te uzvike naše neumorne djevojčice smo slušali čitav prošli vikend. Naime, Savršeni se nakon dosta velike pauze u daljinskom plivanju, na nagovor kolega-triatlonaca s kojima radi u istoj firmi, prijavio na jedan kraći maraton (četiri kilometara) na Starom Dunavu. Kako nas dvoje već godinu dana uz naša stalna zaposlenja, vodimo pri jednom plivačkom klubu u Beču i plivačku školu za djecu, puno je već poziva i to ne samo onih za djecu, već i za odrasle koji žele poboljšati svoju plivačku tehniku. Kako se radi uglavnom o triatloncima, ne o plivačima, Savršeni ih je ostavio sve iza sebe i stigao prvi. Budući da sam ja naknadno ušla u te sportske vode, meni ti rezultati i natjecanja nikad nisu skorz legli, ali mi je bilo sjajno promatrati djevojčicu koja je zdušno navijala za tatu. Naime, ugledala ga je dok je još bio daleko od cilja i još ni ja nisam bila sigurna je li to on, makar sam ga brzo prepoznala po bacanju ruka. Ali je zato ona odmah vikala: "To je tata, znam točno, vidim ga..." i glasno trubila u trubicu i pljeskala s nekom navijačkom pljeskalicom (poklon od susjeda s Flohmarkta) na užas štopera i sudaca, koji su isto već spremno stajali na splavi kako bi zabilježili vremena. I kad je stigao, veselju nije bilo kraja, a onda je spremno bacila navijačke rekvizite i nakon poljupca dobrodošlice, bacila se na seriju fotografiranja tate-pobjednika. Najsmješnije je bilo kako Savršeni nije imao nekih većih problema s plivanjem (nego s rutom - otplivao je još dvjestotinjak metara više), kao ni s neoprenskim odijelom, koje je prvi puta koristio, ali je zato na zahtjev djevojčice-fotografkinje napravio par uleta i zamaha, koji su ga koštali jednog jakog grča na kraju balade. To ga je navelo na zaključak kako ga od svih zahtjeva koje stavlja pred sebe, najviše slome oni od djevojčice. To mjesto gdje ga je ulovio grč po djevojčici još uvijek masira... he-he... Tako je to kad si tata i sportaš.
Zanimljivi su i ti triatlonci. Radi se uglavnom o ekipi od kojih se rijetko tko od djetinjstva intenzivnije bavi sportom. Uglavnom su to ljudi u ranim ili kasnijim srednjim godinama (zgodna formulacija ne?) koje nešto pukne i onda se posvete treninzima i natjecanjima. Tako se natjecala i supruga od kolege koji je Savršenog nagovorio na prijavu. Žena se prije nije intenzivnije bavila sportom, počela je početkom godine i zapravo je s obzirom na godine i okolnosti (zaposlena mama dviju djevojčica) sjajno napredovala. Nedavno je uzela produženi vikend i s prijateljicom odbiciklirala rutu po jednom dijelu Austrije. Jedan drugi triatlonac kojeg znamo je prije vodio totalno drukčiji stil života, puno sjedio, pušio, imao je problema s težinom. Da ga sada vidite, teško bi bilo povjerovati da je to isti čovjek. Druga je stvar kako te velike i nagle fizičke promjene ljudi rješavaju emocionalno. Neki iz jedne krajnosti odu u drugu i navuku se, neke s vremenom prođe zanos, a neki nađu onaj srednji put doživotnog bavljenja sportom osluškujući svoje tijelo i usklađujući želje i mogućnosti. OK, ove zadnje sam malo idealistički navela, jer zapravo ne poznam puno takvih, osim što i sama pokušavam biti u toj grupi.
Ali u nedavnom razgovoru s našim sportskim direktorom, koji je sa svojom djecom napravio veliki svjetski sportski uspjeh, s njegovim sinom i Savršenim (onak čisto sportski osjećala sam se od starta na krivoj utrci, pa još k tome i žena) još jednom mi se potvrdilo da postoje velike razlike u shvaćanju sporta kod ljudi koji se bave njime od rane mladosti, od onih koji se u kasnijim godinama počnu baviti sportom. Nije neko ludo otkriće, ali postoji puno nijansi u toj gruboj podjeli. Naime, primjetila sam i različiti pristup vezan očito uz neki mentalni ili bolje rečeno mentalitetni sklop. Ne znam je li tipičan za sve sportaše, bez obzira od kuda dolaze, ili postoje neke nacionalne grube razlike u odnosu prema sportu. Dok ćete od Austrijanaca često čuti izjave tipa: „Važno je da mi to čini veselje“ ili nešto u tom stilu, kako je najvažnije da se dobro osjećate ne navodeći nužno brzinu ili rezultat, kod mojih balkansko-orijentiranih muških sugovornika, takve izjave izazivaju podsmijeh. Naime, ti muževi jednostavno ne vjeruju u napredak bez natjecanja i odmjeravanja snaga na natjecanjima. Ove koji se zadovoljavaju dobrim osjećajem doživljavaju kao tetkice koji nemaju što tražiti u tom svijetu, jer netko tko je propustio razviti se u djetinjstvu i mladosti, kasnije se može truditi koliko hoće, ali dobre rezultate teško ostvaruje. U svojim istreniranim mentalnim sklopovima moja sugovornička trojka teško može prihvatiti da je nekome bitan trud i put, a ne toliko cilj. Odnosno da cilj postaje put. Ali to su već sfere koje možda nadilaze tu vrstu sportske duhovnosti, za koju sam uvjerena da postoji, ali je kod većine sportaša vrlo usko vezana uz tjelesno.
Ja zapravo ne vidim u čemu je problem, jer to su dosita dva različita svijeta, koja se onda mogu i tako odvojeno doživljavati. Zna se točno gdje su vrhunski sportaši, a gdje su oni koji se sportom bave iz zadovoljstva, učlanjuju se u klubove zbog društva i zdravlja, a rezultati su onda prilagođeni tim drugim prioritetima, a ne nužno samo rezultatima.
Ali dodirna točka se događa primjerice u školi plivanja koju u klubu vodimo Savršeni i ja. Puno roditelja nam kaže: „Nije nam uopće bitno da moje dijete nastavi s plivanjem u klubu i ide na natjecanja, bitno nam je da nauči pravilno plivati i da mu to ostane za čitav život.“ I ja to mogu razumjeti. Ali moji sportski kolege u klubu to smatraju potpunom besmislicom i kontradikcijom. Jer iz vlastitog iskustva kažu da je nemoguće naučiti dobro plivati bez motivacije natjecanja (ovdje se već lagano gubim s područja nacionalnog i promišljam i o muško-ženskim razlikama), posebno kod djece koja se razvijaju i za neke tehnike plivanja su sposobni tek kasnije.
Meni se osobno čini da mi odrasli s tim principom natjecanja inficiramo svoju djecu, pa je onda čitav život jedno natjecanje i mjerenje tko je bolji, brži, pametniji...
I to samo u određenim pravcima, obično sportskim ili školskim. Možda sam neinformirana, ali ne znam postoji li neko natjecanje u tome tko će biti bolji ili najbolji prema slabijima, invalidima, pomagati im, počistiti svoj okoliš…OK, već osjećam zbunjene poglede svoje zamišljene balkanske trojke (moram smisliti neki više hrvatsko-domoljubni naziv za njih).
U svakom slučaju, diskusija nije završena, a ja se osjećam kao neka vrsta crne ovce u klubu. Ali mi zato rado prepuštaju komunikaciju s roditeljima, jer oni ne dospiju daleko u tom području. Jednostavno, ili jesi ili nisi, ili treniraš ili ne. U stilu, što god radiš s djecom, radi do kraja. I djeci ne prepuštaj odluke za koje nisu sposobna. I ja smatram da sve prepustiti djeci nije rješenje, jer onda se događaju slučajevi da dijete svakih par mjeseci mijenja aktivnosti i ne nauči se odraditi barem jednu godinu do kraja, stalno treba promjenu i nove podražaje. Po meni je kombinacija djetetovih želja i roditeljske odlučnosti da se želje do kraja odrade, optimalno rješenje.
Što se bavljenja sportom kod odraslih tiče, očito da to do kraja nema isto značenje svima.
Ja sam jedna od tih koja je počela kasno trenirati plivanje s monoperajom i zapravo sam isto vrlo brzo počela ići na natjecanja i s obzirom na godine, mogla sam preplivati dovoljno brzo da budem dio ženske štafete. Bila sam istrenirana, sva napuhnuta, tresla se prije svakog natjecanja u grupi s klinkama…i bilo mi je to emocionalno previše. Sada imam svoje granice, sama si određujem trening (neki to uopće ne bi tako nazvali), ne natječem se ni sa kim, osim sa sobom, mršavija sam (da, to je nekim ženama - vjerovali ili ne - važan motiv), osjećam se bolje i zadovoljnije. I da, to mi predstavlja zadovoljstvo. Vjerujem da sam u očima pravih sportaša jedna od tih čudakinja.
Ne znam koji pristup je bolji ili lošiji, ne volim određivati stvari po tom principu. Ali za mene je bavljenje sportom, pa makar i u kasnijim godinama, bolji izbor nego se uopće ne baviti njime (ako i pukne nekoga prejako, bolje je nego da vara partnera ili kupuje najnoviji model sportskog auta). Koliko god bili ti skupovi ili takva natjecanja nekome smiješna.
Svjesna sam da je bolje da djeca nauče što ranije plivati, kao i neke druge sposobnosti, koje se kasnije jednostavno teže uče. I jasno mi je da trebaju heroje, kao što je Savršeni heroj u očima djevojčice. Ali se pitam zašto djevojčicama onih mame i tate, koji su stigli puno kasnije i nisu pokupili bokale, njihovi roditelji isto ne bi bili heroji, samom činjenicom da su se usudili na takav pothvat u tim godinama i isplivali rutu do kraja? Nisam sigurna da djeca to tako gledaju…ali samo zato jer ih tako nismo naučili.
|
