Dakle, bili smo između ostalog i na izletu u Zadru. Dio vremena proveli smo, kako to i priliči našim putešestvijama, u auto-servisu, a ostatak dana je bio rezerviran za kupanje i šetanje po gradu.
Zadar je oduvijek za mene bio dragi grad koji posjećujem gotovo svake godine za vrijeme ljetnih praznika. Tamo imamo i neku rodbinu kod koje smo znali prenoćiti ili stati na putu za Premudu, drugo mjesto mojih morskih korijena.
Jezgra i kamene ploče po kojima se čovjek pomalo skliže, više-manje su isti. Naravno da se sve malo više komercijaliziralo, a bome se pazi i na ćudoređe. Tako sam s djevojčicom htjela zaviriti u jednu crkvicu na putu prema Kalelargi, ali mi je gospodin na ulazu uz prijezirni pogled rekao: "Gospođo, tako se ne ide u Crkvu". Imala sam ljetnu haljinu bez rukava, bila je malo iznad koljena. Kako smo došli i na kupanje, nisam nosila neki šal za ramena, tako da crkvicu nisam uspjela razgledati. Nemam ništa protiv reda, pa ni ćudoređa. Malo me zasmetao komentar i ton, mogao mi je reći to nekako s manje paternalističkog tona, ali valjda se čovjek uigrao u ulogu propovjednika.
Što bi rekao Goran Milić: "Idemo dalje". Ili još bolje vratimo se malo natrag. Prije te epizode, bili smo na kupanju. Najbliže mjesto za kupanje bila je gradska plaža Kolovare koja je mene, razmaženu novaljskim otočkim plažama, prilično šokirala.
Ima tamo i hlada i pijeska za igranje, ali ono malo nekih popratnih sadržaja, bungalov sa ležaljkama za iznajmljivanje i staklo po plaži, odaju zapuštenost. More je bilo čisto, pa smo se okupali. Tuševa nema, pa smo se već pripremljeni (ni u Novalji baš plaže ne obiluju istima) istuširali našom vodom iz boce koju smo ponijeli od kuće.
Pizza sa štanda, u jednoj paralelnoj ulici sa Kalelargom je već, provjereno od ranije, bila senzacionalno dobra. U blizini tog mjesta snimili smo i fotografiju klima uređaja sa kantom za vodu.
I zapravo mi je Zadar primjer tog mediteranskog duha opuštenosti povezujući predivne dijelove stare gradske jezgre (ove sam godine prvi puta bila i kod Pet bunara) ili fascinantnu novu rukometnu dvoranu, koja iz daljine izgleda kao svemirski brod, s nekim nevjerojatno zapuštenim dijelovima koji ne zahtijevaju neku posebnu sanaciju, osim dobrog čišćenja. O novim megalomanskim građevinskim čudima koja strše u odnosu na okruženje neću, jer to je na žalost hrvatska arhitektonska svakodnevica.
Svjetski dućani, markice, fensi-šmensi i onda neka hrpa smeća ili neko zapušteno staro neuređeno parkiralište ili odlagalište starog otpada.
Na putu do morskih orgulja, stali smo u lijepom parku za djecu, i tamo sam dok su se djevojčica i nećakinja igrale, započela razgovor s jednom mamom.
Pa smo zajedno komentirale taj neki jaz Zadra, paradoks ljepote i zapuštenosti na jednome mjestu.
Dijelom se složila sa mnom, ali dijelom je branila taj mentalitet i sporost promjena. Naravno, podsjetila me na rat (koji je završio prije kojih trinaestak godina, sasvim dovoljno da se počiste sva zapuštena mjesta po gradu bez puno novčanih ulaganja), ali je priznala da su neke stvari neopravdano takve.
Ipak smo zajedno zaključile kako gaće koje vise nad uličicama dok šetate, daju onaj posebni šarm nesterilnosti koju pak možete doživjeti u nekim drugim krajevima svijeta gdje nema mora.
I još uvijek gruntam jesu li opuštenost i kreativno pronalaženje rješenja povezani s nekom vrstom nereda, dok je sve što je organizirano i uređeno nekako sklono ograničenim rješenjima uslijed nenaviknutosti na snalaženje u neredu?
Kako bilo, mama slatkog dečkića je zadovoljna životom u Zadru, proputovala je nešto svijetom i kaže da ne bi mogla nigdje drugdje živjeti. Njezino dijete je odraslo na svježoj ribi i morskom zraku, po zimi je život miran i bez puno stresa, ide se na ribe. Po ljeti se nakon posla i vrtića može s djetetom otići kupati, šetati uz more... Muž je, pogađate, moreplovac. Ali familija je blizu, roditelji pomažu...
Svjesna je ona da je život u nekim područjima slabo organiziran, da joj dijete nema takve mogućnosti kao negdje drugdje, ali njezini prioriteti su zadovoljeni. I drago mi je da je tako, a još mi je draže da ju ja iz jedne drukčije priče mogu razumjeti.
Nakon ugodnog čavrljanja, uputile smo se prema Morskim orguljama, koje su stvarno predivno svirale taj dan, jer je more bilo valovito. Ove godine je zadarski Poluotok obogaćen instalacijom Pozdrav Suncu, pa djeca trče okolo po svjetlosnom krugu pokraj lijepe i nove luke koja je baš ugostila jedan veliki, malo stariji cruiser. Nebo i zalazak Sunca s brodom u vizuri, Savršenoga su opčinili (slikicu možete vidjeti u prethodnom postu).
Na povratku prema autu smo shvatili da moramo negdje na WC. A kako smo morali natankati našeg servisiranog ljubimca, odlučili smo to obaviti na benzinskoj postaji, naravno hrvatska INA je prevagnula.
Dok je Savršeni hranio ljubimca na kotačima, ja sam ušla u lijepo uređenu postaju i zamolila da nam kažu gdje je WC. Odgovor me zaprepastio. Naime, prodavač je ne trepnuvši okom i ne uzimajući u obzir da sam sa dvoje djece, mirno odgovorio kako nemaju toalet. Kasnije sam u razgovoru sa djevojkom koja pere stakla doznala da postoji, ali samo za zaposlenike koji ga ne dijele sa svojim kupcima.
Pa sam ja lijepo rekla djeci neka se onda popiške po travnjaku s cvijećem ispred pumpe, što su curice s veseljem učinile.
I nakon ove epizode i još jedne posjete OMV-ovoj pumpi (kraj Zadra) koja je imala predivan toalet, stvarno mi nije žao ako INU kupi MOL ili OMV jer barem znam da ću se imati negdje pristojno popišati.
Tako smo se ispražnjena mjehura i puni dojmova, sretno vratili u našu ljetnu oazu. Po putu smo se već pripremali za Tonijev koncert u Aquariusu.
A kako nam je tamo bilo, pročitajte u slijedećem postu.
|
