Sjećam se svoje bake Premujke (sa otoka Premude) koja je, često i sa čikom u ustima znala biti podbočena za štednjakom nakon ručka, ribajući ga Arfom, spužvicom, a i nožem (sa špicom noža je čistila one rubove u kojim se skupljala prljavština do koje se ne može lako doći).
To je zapravo bila gotovo svakodnevna rutina, jer za tim štednjakom biti značilo je čavrljati sa sustanarkom s kojom je dijelila prostor pripreme jela (ostavština poslijeratne podjele imovine gdje se diskrecija nije baš previše cijenila).
Baki je nedavno bila deseta godišnjica smrti, ali nisam namjeravala pisati o njoj. Dok se danas nisam našla za svojim ceran-štednjakom koji se više ne riba onim grubim spužvicama, već sa posebnim sredstvom, puno elegantnije, a ribanje je prepušteno malom posebnom skalpelu za skidanje tvrdokornijih ostataka hrane.
Ali princip je vrlo sličan, premda moju sustanarku zamjenjuje radio ili televizija, pa nemam mogućnost dijaloga, već samo monologa. I to onog unutarnjeg.
Interesantno je da je baka zapravo i sama sa sobom znala na tom ritualnom mjestu za vođenje razgovora, također mrmljati sebi nešto u bradu i zapravo je prerađivala informacije, ako nije imala nikoga u blizini, onda sama sa sobom.
Kažu neki da su geni jako bitni i određuju neki postotak našeg ponašanja (ima tu raznih teorija i razilaženja o tim postocima) a onaj preostali dio nam je usađen odgojem u nekoj sredini.
Ja imam svoje iskustvo i odgovorno tvrdim da su geni sigurno moćni, ali da čovjek osim kao uvjetovano biće, isto tako i kao slobodna osoba zapravo može birati kojim putem će, i koliko će se ili neće boriti protiv nekih usađenih navika ili gena. Naravno da nije uvijek lako, pogotovo ako su vam geni-geni kameni... Onda to možda ide malo teže, jer kamen je prilično nezahvalan materijal za pre-oblikovanje.
Ali nije nemoguće.
Moja je baka imala očito neke jako usađene gene, a ni okolina ni životne situacije joj nisu pogodovale, a ruku na srce, nije niti sama baš bila neki vojnik ili barem radnik koji bi se prihvatio posla preuređenja unutarnjeg, duhovnog života. Tako da je ostala, po mojem mišljenju, na emocionalnoj i duhovnoj razni djeteta, što zapravo i nije skroz neobično, budući da je svoju majku izgubila na prijelazu iz djetinjstva u mladenaštvo.
Onako kako je se ja danas sjećam, vidim ju kao vrlo inteligentnu osobu sa razvijenim smislom za primjećivanjem, indoktriniranu nekim crkvenim pravilima bez pravog osjećaja za sadržaj, koje je preuzela školujući se kod časnih sestara u Splitu i emocionalno zbunjenu i nerazvijenu, što je na žalost ostala trajna karakteristika do kraja njezinoga života, kada je dodatnoj zbunjenosti kumovala i demencija.
Onako sa strane promatrajući ju, bila je ona izuzetno zabavna i duhovita, vrlo neobična u nekim navikama, uzimajući u obzir doba u kojem je živjela. Pušila je strasno i puno. Znam po pričanju da je u jednoj ruci držala djecu i dojila, a u drugoj čik od cigarete. Mogu samo zamisliti taj verbalni duel između nje i npr. udruge Roda...
Po noći je preslagivala stvari u ormaru ili po kuhinji, i odlazila spavati u sate nakon ponoći, ponekad i pred jutro. U tim noćnim razgovorima bila je najzanimljivija, otvorena, vrckasta, i nekako više dobronamjerna.
Ali je zato jutro bilo doba kada smo svi mi djeca i odrasli, dok bi zajedno bili u kući na moru, znali da ne smijemo stvarati buku barem do 11 sati, ništa ne pitati i mirno se šuljati po kući dok Kućarinka (to joj je bio nadimak) ne popije kavu i popuši prvu jutarnju cigaretu.
Premda niti to nije bila uvijek garancija pretvorbe u neko prihvatljivije biće spremno za uobičajenu komunikaciju.
Rijetko je izlazila iz kuće i nije voljela putovati niti micati se sa mjesta. To je vrijedilo u svakom slučaju, pa kada bi iz Zagreba došla na more, onda bi se opet teške muke vraćala u Zagreb.
Šetnje, tišina, razgovor sa prirodom ili neke slične varijante punjenja energije bile su za nju nedokučive i nepotrebne akcije. Ona je sebe okruživala ljudima jer je loše ili nikako znala biti sama sa sobom.
Svi su uvijek dolazili k njoj, vrata kuće su nakon prve cigarete bila uvijek otvorena do ranih jutarnjih sati. Što je bilo jako nezgodno jer se teško moglo smuljati vrijeme povratka iz diska ili izlazaka.
Baka je bila za ono doba vjerojatno jedna od najbolje obaviještenih osoba na čijim informacijama bi pozavidjele i razne obavještajne službe.
Opažanja su joj je bila opaka (tu vidim genetsku crtu kod sebe), ali način na koji ih je dalje distribuirala, definitivno nije moj način i tu vidim svoju osobnu zaslugu, jer se taj lanac komukacijskog ophođenja na žalost nije prekinuo niti sa mojom majkom, koja je puno toga pokušala na pojavnoj razini prepraviti, ali dubinski isto nije uspjela zagrepsti i odbaciti tog nakupljenog genetskog smeća.
Sigurno da nije lako iz jedne generacije u drugu sve što nam se ne sviđa samo odbaciti, tako da i ja još sigurno imam puno posla.
Ali po mnogočemu vidim da prekidam taj negativan lanac.
I to pokušavam činiti tako da ne odbacujem sve, jer često sam svjesna i nekih ne baš osobito pozitivnih oblika ponašanja, ali odlučila sam ih zadržati po vlastitom izboru kao neki suvenir, dio obiteljskog naslijeđa koji mi je potreban za moju ravnotežu. One koje smatram pozitivnima, još više njegujem.
Jer mislim da je jako opasno otići u drugu krajnost i odreći se svega onoga kako su radili naši stari, te krajnosti često završe u nekim apsurdnim karikaturalnim situacijama gdje prepoznajemo kod sebe (ili ne) upravo ono čega smo se zakleli da ćemo se odreći. To naravno ne podrazumijeva ono pristajanje na braniku gena bez borbe uz opravdanje kako se protiv tih gena ne može nikako boriti (opaska za osobu koja će se vjerujem prepoznati)
I tako ja pišem o nečem o čemu uopće nisam namjeravala pisati, a ta karakteristika je tako lijepo njegovana po ženskoj liniji mog genetskog plemena, jer i baka je znala početi jednu priču i nevjerojatnim slijedom asocijacija završiti na nečem desetom, a da slušaču nije bilo ni trenutka dosadno i nije ju namjeravao prekidati vraćanjem na temu.
Što ja bezobrazno svojim racionalnim dijelom bića znam raditi svojoj majci u našim beskrajnim telefonskim razgovorima.
A teme su bile nepresušne, više ili manje zanimljive, i zapravo vječne. Bilo je tu i puno tračanja, mnoge žene su u tim ogovaranjima dobivale razne pogrdne nazive, nije baka ni muškima ostajala dužna, jer premda je odgojena patrijahalno, poslovi i kritike su bile ravnomjerno raspoređene.
Zatim političke teme, koje su najbolje ocrtavane nacionalnim budnicama kojima je baka uspavljivala djecu i kasnije pjevala nama.
U Crkvu je rijetko išla. Premda me ona prva naučila Anđele čuvaru mili kojega i dan danas molim zajedno sa svojom djevojčicom.
Bila je čak jednom i u disku, kada je na užas moje tada već punoljetne sestre, došla po nju, da ju izvuče iz tog pakla.
I tako ja danas čisteći svoj štednjak razmišljam o građanskoj inicijativi Zagrepčana za očuvanje Cvjetnog placa takvim kakav je, o sadržajima i vrsti novinarskog prezentiranja tih istih sadržaja čitateljima, slušateljima, gledateljima, o nekakvom moralnom umiranju u društvu, pogotovo sela koje je izgubilo onu tradicionalnu potku a izbombardirano je novim Big Brother sadržajima koje onda ne zna kritički preraditi, o austrijskom formalizmu koji me uvijek nanovo zatekne....o djevojčici, Savršenom...jednostavno o životu.
I uvijek se sjetim onih bakinih direktnih i nesofisticiranih izjava, kako je netko teška budala, ona druga pak obična šupljača, netko joj je divan i obožava ga slušati. (Vice Vukov npr).
I razmišljam si kako mnogi učeni ljudi filozofiraju u nekim znanstvenim ustanovama, uredima, na javnim tribinama...I kako ja očito imam potrebu za time, onu usađenu ili dijelom i razvijenu. Ali nitko koga znam to ne radi tako neposredno, za štednjakom, na mjestu gdje se odvija onaj svakodnevni život, gdje se kuha hrana, pa onda čisti isto ono što će se sutra opet uprljati i gdje život zapravo prolazi u nekim nebitnim poslovima koje nitko ni ne primjećuje, a koji osim krađe vremena postaju prostor za unutarnji monolog.
I zato odajem počast svojoj,u mnogočemu nesavršenoj baki (ovu karakteristiku se trudim sve više njegovati kao opreku onim super-ženama koje sve mogu, a onda ostanu prazne za sebe), koja bi možda u nekim drugim vremenima uspjela ostvariti karijeru feministkinje, a ovako je ostala samo jedna neobična kućanica koja je satima čistila svakodnevno svoj štednjak i čija filozofiranja su isparila sa skuhanom hranom. Ili su možda ipak ostale negdje, u nekom genu?
I možda daje odgovor na pitanje zašto su bodulke tako beskrajno opterećene čistoćom...ispiru li se time grijesi vražje naravi ili se samo nastoji držati red u neredu života? Ili nam je važno ostaviti dobar dojam? Ne znam pravi odgovor, a zapravo me ni ne zanima...
Na neki način mi je drago da nisam odrasla u normalnoj okolini sa super genima, zaštićena od trauma... Kao što piše Isabelll Allende u Mojoj izmišljenoj zemlji: "O čemu bih vam onda danas pisala?"
Za kraj vam poklanjam jedan, meni legendaran, razgovor kojeg se sjećam kad je djeda umro, a koji je vodila baka sa još jednim u svakom pogledu nezrelim članom familije:
Baka: "Ah, di je sad moj A? (djed kojeg je često za života omalovažavala, a kad je umro postao je neprežaljen - linija koja isto na žalost traje)... Vjerojatno šeće negdje na nebeskim pašnjacima... "
Član familije: "Hoćeš reći da je naš A. bio kauboj?"
Baka: "Glupane, pa nije valjda bio Indijanac?"
|
