Dakle, ovako je sve počelo još u četvrtak. Ja na poslu usred jednog razgovora i zvoni mi telefon. Nakon kratkog premišljanja da li da se javim ipak se ispričam i odgovorim na poziv. S druge strane netko totalno u panici uzbuđeno priča kako je ona ta i ta, zove iz vrtića... tu sam se već smrznula i nastavi mi brzinom munje pričati nešto o djevojčici i jedine riječi na njemačkom (meni ne materinjem jeziku) koje sam razumjela bile su krvari i porezati. Reagirala sam prilično pribrano i rekla joj neka nazove mog supruga koji radi u istoj zgradi gdje je i vrtić jer on može puno brže doći, a ja krećem. I krenula sam.
Putem sam proživljavala vjerojatno najgore iskustvo od kada sam rodila našu djevojčicu, i to najviše zato jer nisam znala točno o čemu se radi. Zato sam nazvala Savršenog koji mi je rekao da se radi o prstiću na ruci i da ne zna niti on točno što se dogodilo jer je prst već zamotan i led na njemu, ali da je negdje gurnula prst.
Dobro je, čitava je, i nije glava (toga se grozim), malo mi je lakše, pogotovo jer ona plače, pa joj se javljam da brzo stižem.
I zahvaljujem se Bogu, što je živa, što ide u vrtić od firme gdje Savršeni može stići do nje za nekoliko minuta (O.K. ta organizacija nema puno veze s Gosponom Bogom, ali se svejedno zahvaljujem).
Stižem u vrtić gdje me tužna i tiha čeka djevojčica sa Savršenim. Grlim ju i pokušavam doznati što se dogodilo. Ali ona je u šoku, objašnjava mi nešto da je vozila bicikl i da je prstić negdje zapeo, ali još ne doznajemo, gdje.
I sada počinje onaj, što bi moja gospođa majka nazvala, ukleti dio.
Naime, nakon kraćeg dogovaranja, odlučujemo otići u dječju ambulantu da joj tamo pogledaju taj nokat koji joj se (po pričanju tete) strgan.
Ali... Savršeni je točno u četvrtak po prvi puta ove godine umjesto auta uzeo bicikl sa prikolicom u kojoj djevojčica sjedi i vozi se iza njega, jer idu u istu zgradu na posao i vrtić.
I kako sada stići i do kuće, i to što prije?
Odlučuje se za bicikl koji će ostaviti doma, i uzeti auto...
Ali u tom trenutku počinje padati (pogađate) kiša, bolje rečeno počinje pravo nevrijeme. I što sad?
Sjetimo se da je kod nas danas bratić koji vozi kamion u ovom dijelu Europe i da je već stigao kod nas. Zovemo ga da uzme naš auto iz garaže i dođe po nas. I spremi se on vrijedno i brzo...
Ali... zvoni telefon i on nas obavještava da na ključevima nema ključa od garaže... Jedan je kod mene, drugi kod Savršenog, a ekipa koja nam uzima novce za održavanje zgrade nije nam htjela napraviti još koji ključ...
I što sad?
Kažemo mu da pričeka da netko uđe ili izađe, pa da se ubaci, onako diskretno.
I čeka on, čeka i neki deda izlazi, a on se brzo ubaci, ali dedi je naš Mr. Incognito sumnjiv. i počinje ispitivanje... čiji ishod teško možemo rekonstruirati jer bratić ne zna njemački, ali se dobro snalazi s govorom tijela. I uspije on proći prepreku zvanu sumnjičavi deda i krene po nas u vrtić.
I odemo mi u našu dežurnu ambulantu. Tamo nas brzo primaju i obavještavaju da će to namazati i premotati, ali da moramo ići u jednu od dvije bečke bolnice koje imaju dječju kirurgiju, uzimaju izjavu i daju uputnicu za rendgen. Usput doznajemo da je djevojčica pokušala dokazati nevjerojatnu fizikalnu pretpostavku koja je trebala dokazati kako se istovremeno može voziti trokolica i gurnuti prst u utor od ograde... Dakle, bicikl nastavlja voziti, a prst ostaje u ogradi...
Otkrivanje svijeta zna biti bolno, tu je djevojčica skroz na svoju mamu, jer tata je kao što znate. Mr. Perfect i tako nešto nepromišljeno i spontano mu nikada ne pada na pamet, uključujući i rano djetinjstvo.
Za razliku od mame, koja je uspjela kao dijete pregristi jezik i to tako da joj ga je baka nosila u ruci, a kirurzi ga ponovo prišili. Ne, ništa se ne vidi i nema posljedica, a fore o tome kako mi jezik i dalje jako dobro radi što se brbljavosti tiše, neću uopće komentirati, barem ne sada).
Dakle, krenemo mi u jednu od bolnica blizu koje je i Ikea, pa usput pojedem svoj prvi pravi obrok (ako se ona hrana može nazvati pravom), popušim svoju prvu cigaretu za taj dan, ostali se isto najedu i napiju i tako osnaženi krenemo dalje...
U bolnici čekamo nevjerojatno dugo, konačno nas zovu, djevojčica se već penje, skače, jurca,a mi ju puštamo zaključivši kako smo na pravom mjestu ako još nešto strga.
I konačno ulazimo, a doktorica nas nakon kratkog uvoda prekida nekom poluizjavom, polupitanjem... zašto tek sada dolazimo kada se takve stvari u vrtiću događaju uvijek prijepodne? Volim te informirane osobe koje ne slušaju što im govoriš... Nakon što smo dokazali da se čitava stvar dogodila kasno po podne, pregledavaju je, kažu kako će nokat pasti, moramo dolaziti na prematanje i nije ništa slomljeno. Nisu niti napravili rendgen i pitam se zašto smo uopće dolazili? Ali zato je organizirana država koja ništa ne prepušta slučaju, pa se čovjek osjeća dosta sigurno,ali nekad i izgubljeno u tim njihovim formalnostima.
Dakle, u deset na večer dolazimo doma, krepani fizički i psihički. Savršeni se žali na iscrpljenost i svoj propušteni bazen.
I dan kasnije ga ulovi takva angina da jedva govori. I tako je danas sa djevojčicom, pristiglim bakom i dedom obilazio razne odjele u bolnici,dobio antibiotike za nešto što je najvjerojatnije pokupio u istoj bolnici dva dana prije dok smo čekali za famozno snimanje prsta.
Pitate se gdje je mama bila? Čitav dan na trećem cjelodnevnom školovanju ovaj tjedan. Krepana, zadovoljna... jer za pola sata mi počinje obilježavanje dana kada sam se prije xxx godina rodila.
I sjećam se da sam još prošle godine bila nestrpljiva kada ću ja konačno početi sebe profesionalno opet usavršavati i napredovati. I tada me netko upozorio na kinesku godinu mog znaka štakora (tko hoće neka pogađa godine), a ja sa nestrpljenjem očekivala tu moju godinu. Konačno.
I stigla je... i ne pada mi na pamet razmišljati o tome što nisam još postigla... I što je Savršeni u komi, djevojčica sa zamotanim prstom, a prognoza loša (planirala sam izlet u Bečku šumu), ja u bolovima od križobolje (i ja sam naime bila bolesna, a i godine su tu već valjda...).
Nepopravljivi sam optimist, vidim čašu gotovo uvijek pola-punu (a ne polupraznu) i to je moj odabir, premda znam da ga nije možda pametno ovako javno izjavljivati... Jer tko zna što (ili tko) me čeka iza ugla, a kad se pribroji i hrvatski jal... ne znam, ne znam...
Ali znam da slavim što sam živa, zdrava, relativno normalna i nadasve vesela velika djevojčica...
A sada ste vi na redu...
|